Već sam pogled na naslovnicu obećavao je da priča koja je unutar korica mora biti zanimljiva. I taj osjećaj me ni najmanje nije prevario.

Sara Vance poznata je influencerica koja dolazi na otok kako bi provela tjedan dana u društvu svoje obitelji. Taj odmor bio je zamišljen kao opuštajuća proslava pobjede njene majke nad rakom. Znači odmor bez ikakvih naznaka stresa. No, Sarin dečko otkazao je svoj dolazak u zadnji tren, svega par sati prije slijetanja aviona kojim dolazi ostatak njene obitelji. Kako ne bi još jednom razočarala obitelj, Sara se, naletjevši na prezgodnog vatrogasca Luisa, dosjeti kako bi upravo on bio odličan kandidat koji će tih tjedan dana odglumiti njenog dečka. S obzirom da njena obitelj nije imala priliku upoznati njenog pravog dečka, to i nije bilo tako nemoguće izvesti.

Ona spusti pogled na njegov rastvoren dlan. Poziv je to. Vjera u nju. Predanost kakvu je godinama željela od voljene osobe. Samo što je ta predanost bila privremena. Iluzija.

No, Luis je bio starosjedioc na otoku i nova djevojka u njegovom društvu potakla je tračeve koji su doprli i do njegove obitelji. Kako nesmetano uživati u Sarinu društvu, a da se ne otkrije njihova prevara? I to je još on uvučen u laži, čiji nadimak glasi Sveti Navarro. A kako odoljeti strasti koja se razbuktala među njima, kad su oboje svjesni da će to potrajati najviše sedam dana kada ona mora poći natrag u New York?

Pomisao na Luisa, koji je čeka s druge strane vrata, samo još više naglasi neobičnost situacije u kojoj se našla. Prijatelj, koji zapravo nije bio prijatelj. Ljubavnik, koji zapravo nije bio ljubavnik. Ali u očima njezinih roditelja, bio je oboje.

Ovo je jedna od onih priča kada dvoje junaka na samom početku sasvim slučajno ulete u život onom drugom i bez obzira što ne znaju praktički ništa jedno o drugom, imaju osjećaj kao da se poznaju cijeli život. Potpora su jedno drugome i savršeno se nadopunjuju.

I Sara i Luis imaju svojih tajni iz prošlosti, onih bolnih s kojima se teško suočiti. Sara se zbog toga na neki način distancirala od svoje obitelji i razboljela od poremećaja prehrane, dok je Luis zahladio odnose s mlađim bratom. Nijedno od njih nije imalo hrabrosti razriješiti svoju situaciju, ali su se čvrsto zarekli sami sebi da će pomoći onom drugome da se oslobodi toga pakla koje godinama uništava njihove živote.

Katkada moraš sam otići pronaći vlastiti put. Pronaći sebe. A ako imaš sreće, put do kuće lako je prijeći. Nema zapreka na cesti ili upozoravajućih znakova opasnosti koji povratak čine mnogo nezgodnijim.

Prvih desetak stranica mi je bilo skroz nezanimljivo, dok je priča dobila svoj kontekst. Iako zvuči pomalo banalno doći u nepoznatu sredinu i prvoga dečka kojeg sretneš zamoliti da ti glumi partnera, to mi ni najmanje nije zasmetalo. Dapače, više mi to nalikuje na naše dalmatinske “galebove” koji su uvijek spremni uletjeti u malo avanture. Ljubavna priča koja se polako razvija između Sare i Luisa simpatična je, lako osvaja čitatelja. Sara je podrška Luisu, a sam pogled na njegovo isklesano tijelo golica njenu maštu. Luis također ne sakriva strast u očima koju izaziva samo jedan pogled na Saru. Ima tu sposobnost da u svakom trenutku ima spreman odgovor na svaki njen strah, svaku nedoumicu. Za čas ju smiri i utješi.

Jedina stvar koja me malo smetala kod Luisa jest to njegovo zatvaranje u sebe. Od Sare je tražio potpuno povjerenje, koje mu je udijelila otkrivši mu sve svoje skrivene tajne i probleme, dok on svoje drži duboko zakopane u sebi, pa makar ga koštalo to i razdvajanja od nje. No, kad stavimo to na stranu, Luis je pravi latino zavodnik. U punom smislu te riječi.

Ovaj snažni i sućutni čovjek koji je svojevoljno utrčavao u plamteće zgrade da spasi druge previše se bojao spasiti sebe. Previše se bojao otpustiti prošlost i živjeti potpuno u sadašnjosti. Čak i ako je, koliko god je to boljelo, to značilo živjeti bez nje.

Ono što je posebno simpatično u ovoj priči jest Luisova obitelj. Obitelj Navarro radišna je familija koja naraštajima radi kao vatrogasni liječnici. Međusobno su privrženi, odani jedni drugima i spremni pomoći kome god i kad god treba. Poseban osmjeh izvukla mi je mamina chancleta (slavna papuča za one koji ne slušaju 😂🙈), kao i njen inkvizicijski pristup kad bi ju nešto zaista zanimalo.

S druge strane, Sarina obitelj je totalno drugačija od Luisove. Svi odreda liječnici, osim Sare, imaju odlično razvijene karijere, ali zbog toga u sebi duboko pate jer cijeli život nešto propuštaju. Ova priča je odličan pokazatelj kako je zdravlje, ljubav i sloga iznad svega ostaloga.

Sve dok dopuštamo da nam prošlost negativno utječe na sadašnjost, nemoguće je graditi pozitivnu budućnost.

Kako je ova priča zapravo prvi dio serijala o obitelji Navarro, iskreno se radujem nastavcima. U Americi je već izdan drugi dio, u kojem ćemo čitati o Luisovoj sestri Anamariji i njenom odabraniku, ali ono što zapravo čekam jest priča o mlađem bratu Enriqueu. Mislim da će nas tek ta priča pošteno oboriti s nogu. Enrique ima to neko drsko zavodljivo ponašanje koje će sigurno biti dobro ukomponirano u ljubavnu priču.

No, dok nam ne dođe prijevod drugog dijela, za kojeg se iskreno nadam da ga nećemo predugo čekati, svakako preporučam ovaj divan, opuštajući roman koji je kao stvoren za ljetne dane, uz neki fini koktelčić u hladovini i uživanje na maksimum. Ja sam ju pročitala u svega par sati, uživala sam u priči, a vjerujem da će i vas osvojiti.

“Godina u kojoj je Bela Lang upoznala sreću” roman je prvijenac naše domaće autorice Jane Krišković Baždarić. Osim ovog romana, Jana piše na svom blogu Sincerely Jana na kojem piše o svakodnevnom životu, vlastitim iskustvima i pogledima na život, a ponajviše o pronalaženju vlastite svrhe i mjesta pod suncem.

Kao da mi je netko upravo s neba poslao poruku koja je u jednoj rečenici oslikala sve ono o čemu sam godinama razmišljala. Predugo sam se skrivala pred očekivanjima drugih ljudi, predugo sam bila jedna od tipki na kalkulatoru ljudskih odnosa u mnogim stvarima koje sam radila, predugo sam hodala nevidljivo prekrižena preko cijelog tijela da bih se uklopila među one kakvima nikada nisam željela postati. Živjela sam u svijetu prijetvornih, udvornih, poslušnih i proračunatih ljudi s praznim ciljevima.

Radnja romana prati životni put Bele Lang, mlade žene koju je život na neki način zarobio. Radi na poslu koji je više ne ispunjava, sve joj je postalo zamorna rutina, a ono najgore što joj se moglo dogoditi jest to da je polako počela gubiti djeliće same sebe. Sve do jednog jutra, kada je dobila e-mail sa savršenom poslovnom ponudom koju ni u snu ne bi mogla odbiti. Ali, ta ponuda sa sobom je donijela niz novih promjena koje su joj se događale iz dana u dan, pa čak i iz sata u sat. Sve o čemu je sanjala, počelo se ostvarivati.

Zaljubila sam se u njegove nepravilnosti i mane, u njegovu ljepotu punu krhotina. Osjećaj samoće i ujedno velike povezanosti. Osjećaj izgubljenosti u nepreglednim mogućnostima. I naposljetku, samo osjećaj mogućnosti. Osjećaj da na svakom uglu mogu naići na novo iznenađenje. Koji put dosta loše, a koji put jako dobro. Shvatila sam da sam pronašla mjesto koje bi bilo savršen dom mojoj nemirnoj i gladnoj duši. Duši koja je tražila svoj mir. Mir u kretanju i mogućnostima, jer bi tek tada pristala malo zastati.

No, Bela nekako nije olako prihvaćala sve te promjene. Kao da je imala neki uteg koji joj ne dozvoljava da se pokrene, sve o čemu je sanjala sa strahom je polako puštala iz ruku. U njen život u novom gradu, dalekom New Yorku, ušla su čak dva muškarca. Jedan o kojem je sanjala cijeli život, poznati jazz glazbenik za kojeg je neobjašnjivo u podsvijesti znala da će se kad – tad sresti i drugi, čovjek kojeg je očarala i koji je bio spreman učiniti sve za nju, pa makar je morao poslati i drugome u zagrljaj.

Kroz Belinu priču autorica priča život naš svagdašnji. Mislim da nema onoga tko se nije pronašao barem u jednom djeliću priče. Svi smo nekako skeptični prema novim prilikama, draža nam je i ustaljena rutina, nego jedan rizičan korak naprijed. Ali, ponekad je taj rizik sve što nam preostaje. Ponekad je bolje napraviti taj korak i znati da si pokušao, nego li stagnirati u nezadovoljstvu i pitati se što bi bilo kad bi bilo. Strah od novoga, nepoznatoga u jednakoj mjeri mori nas kao i strah od toga što će nam netko reći. Je li naš izbor društveno prihvatljiv. Bela se morala naučiti kako udovoljiti sebi, svojim željama i nadama, pa makar otputovala i na drugi kraj svijeta ostavivši drage ljude iza sebe.

Shvatim da tuđe osude nisu ništa drukčije od tuđih odobravanja, jer onomu koji ih daje nemaju nikakvu važnost u njihovu životu, a preveliku u našem. I ja sam bila među onima koja je svoje odluke predugo procjenjivala tuđim očima. Jesam li im zaista toliko dugo dopustila da me oblikuju? Jesam li se njima koristila kao opravdanjem za svoj nedostatak hrabrosti?

Neću reći da se slažem sa ama baš svim Belinim izborima. Imala je pregršt unutarnjih borbi, za koje mi neke nisu imale nikakvo logično objašnjenje. Pa tko to svjesno pušta sreću da mu klizi iz ruku? Nakon jedne propuštene prilike odmah nailazi druga, pa treća, a Bela se i dalje bori sama sa sobom. Pomalo neshvatljivo, netko bi bez razmišljanja prigrlio sve te prilike. Ali, Bela nije osoba koja će se samo okrenuti i otići, zaboraviti ono što je bilo i odbaciti taj dio sebe. Bela je osoba koja raste, koja se nadograđuje, koja u nijednom trenutku ne odbacuje nijedan dio svog života, već ga uči prihvatiti, osloboditi se vlastite nesigurnosti i nadograditi svoj životni put na veću, ispunjavajuću razinu.

Nakon toliko puta što sam se znala upitati kako je moguće da mogu proći mjeseci, pa i godine u kojima se ne dogodi ništa, a onda nam se u jednom danu promijeni život, sada osjećam da sam nadomak odgovoru. Pogriješila sam. Život se događao sve to vrijeme. Radio, bušio, prekrajao, poravnavao, rastresao, mijenjao. Trenutak u kojem se sve promijenilo zapravo je bio trenutak u kojem se dogodilo sve ono što se svih tih mjeseci i godina strpljivo pripremalo. Ovaj trenutak koji mi se učinio ključnim nije bio ništa drugo nego slučajan nositelj događaja koji su se talili u svim onim zaboravljenim i nevidljivim trenutcima.

Namjerno ne spominjem imena muškaraca jer vam ne želim otkriti za kojeg će se Bela odlučiti. Od početka knjige jedan me kupio svojim gestama, čak dok još nije bilo ljubavne priče niti na vidiku. Nadam se da takva osoba zaista postoji negdje na ovom svijetu. S druge strane, za drugog muškarca sam smatrala da ne zavređuje biti blizu Bele, imala sam osjećaj da mu Bela služi samo kao osoba koja će mu dizati moral i održavati ga normalnim.

Život koji put moraš natjerati da ti pruži odgovor. Ne zaboravi, sve što u životu radimo, radimo zbog sebe. Čak i kada su drugi naivno uvjereni u suprotno.

No, ova knjiga me toliko dotakla punom snagom. Taman sam se spremila plakati od muke što nije po mom, srce mi se kidalo, i onda pročitam predzadnji odlomak predzadnje stranice koji je izvukao tu već spremnu suzu i udijelio svo poštovanje prema onome za kojeg sam smatrala da nije zaslužio biti onaj pravi. Dok je predzadnji odlomak na zadnjoj stranici stavio točku na sve nedoumice. Sve mi je bilo jasno. Zašto je tako odabrala i zašto se cijelo to vrijeme borila sa sobom. Iako sam bila tužna (znam, sebična sam 🙈), bila sam i neopisivo sretna zbog Bele. Nisam očekivala da će toliko djelovati na mene taj kraj, da ću doživjeti “prosvjetljenje” i prihvaćanje takvog izbora. Ipak sam ja osoba koja vjeruje u sudbinu, a ako to nije bio upravo njihov trenutak koji im je sudbina zapečatila, onda ne znam što jest.

Ljeto nam je počelo, vrućine su krenule u punom jeku, a uz neko osvježavajuće piće u hladovini treba vam i dobra knjiga za potpuni ugođaj. Ova knjiga idealna je za to, jednostavno pisana, dinamičnim tempom, spremna da vas osvoji i malo izludi. Da, da. Nećete je lako ispustiti iz ruku, osvojit će vas stil kojim Jana piše. A da napomenem da je u samu priču vješto ukomponirano podosta jednostavnih, a moćnih životnih citata. Onih koji će vas potaknuti na razmišljanje, na propitkivanje vlastitih životnih strahova i prepreka, koji će vas potaknuti na put pronalaženja samog sebe, na put iskorištavanja vlastitih potencijala. Jer sreća je neprocjenjiva, a za nju čovjek treba prihvatiti isključivo samog sebe onakvim kakav jest. Moju veliku preporuku imate!

Čovjek, naposljetku, prestane kriviti sve, kad prestane kriviti sebe. Prestane zamjerati drugima, kad više ne zamjera sebi.

“Lord kojem sam pisala” druga je knjiga iz serijala “Ljubavne rime” američke autorice Elizabeth Boyle.

U prvom nastavku pod naslovom “Neodoljivi vojvoda” upoznali smo se sa prokletstvom kemptonskih dama. U ovom nastavku nastavljamo s njihovim nestašlucima. Dok Tabitha priprema svoje vjenčanje s vojvodom Prestonom, u središte skandala ovog puta upast će njena najbolja prijateljica Daphne Dale i Prestonov ujak lord Henry Seldon.

Njihova priča počela je kada je Henry postao žrtva neugodne spačke u kojoj je u novinama objavljen oglas sa bračnom ponudom. Henryju je počela pristizati hrpa pisama koja je redovno ignorirao, sve dok mu jedno od njih nije privuklo pažnju. Bilo je to Daphneino pismo i njihovo dopisivanje preraslo je u slatko iščekivanje i zaljubljenost u riječi koje su razmjenjivali. No, ono što nisu znali jest njihov stvarni identitet. Njihove obitelji, Dale i Seldon, neprijatelji su stoljećima…

Ljubav. Kakav je magarac bio svih ovih godina kad je bila riječ o toj temi. Sada je shvatio da je ljubav krajnji kaos. Vrtlog koji pred sobom nosi sav razum i razara mudrost.

Iako joj je obitelj strogo branila da ide na zaruke svojoj prijateljici, Daphne se ipak pojavila tamo s nadom da će napokon upoznati svog tajnog udvarača. No, jedini kojeg je upoznala bio je jedan od zakletih neprijatelja njene obitelji, lord Henry Seldon. Privlačnost među njima rodila se na prvi pogled, što je bilo ravno skandalu, a u dubini duše Daphne se nadala da će ju iz neprijateljskih ralja spasiti njen tajni udvarač…

Gotovo bi se mogao zakleti da je namjerno uložila ovoliki trud samo kako bi ga zavarala. Namamila ga je u svoju blizinu, navela ga da joj povjeruje… nagnula glavu točno tako da bi ju mogao… mogao… Zaboga! Gotovo ju je poljubio. Pred cijelom londonskom elitom.

Moram priznati da mi je bilo jako zabavno čitati ovaj nastavak. U usporedbi s prvim dijelom, ovaj mi je puno, puno zanimljiviji. Ljubavna priča je postojana, ali naglasak nije toliko na strasti između dvoje zaljubljenih koliko na njihovoj vragolastosti. Tako sam se nasmijala njihovim šašavostima, spremnosti na ispade i sitne podvale. Od zakletih neprijatelja prerasli su u savršene partnere. No, nije to sve tako jednostavno. Borbe koje su vodili unutar sebe na pragu su potpunog uništenja svega što su vremenom postizali.

Počeo je koračati, slijedeći trag njezinih mokrih stopa na mramornom podu. Imao je osjećaj da mu je iste te stope ostavila i na srcu.

Osim ovo dvoje glavnih junaka, koji neodoljivo podsjećaju na Romea i Juliju, čar ovoj priči ulijevaju i sporedni likovi. Posebno dvije stare vladarice zaraćenih strana, za koje i sam spomen njihova imena svima izaziva nelagodne trnce u tijelu. I ovoga puta neodoljivi četveronožni ljubimac Muggs upotpunit će priču svojim vragolastim ispadima. Naravno, na osobama za koje ćete poželjeti da upravo njih uzme za metu…

Kao što sam već rekla, oduševljena sam ovom knjigom. Još nisam čitala povijesni ljubavni roman a da sam se ovoliko nasmijala uz njega. Osim idealne ljubavne priče sa svim svojim zapletima i raspletima, autorica je odlično ukomponirala dozu humora i nestašluka u dijaloge između dvoje glavnih junaka. Bez problema sam se uživjela u priču koju sam pročitala doslovno kroz par sati, a ne sumnjam da će i vas oduševiti u jednakoj mjeri. S nestrpljenjem iščekujem idući nastavak serijala.

Znate onaj tip romana koji vas nije oborio s nogu svojom napetom radnjom, ekscentričnim likovima, akcijom na sve strane, ali vas je toliko oduševio da sami sebe upitate zašto? Upravo takav je roman “Mali dućan u Cockleberry Bayu”. Ovo je jedna polagana priča koja vas polako, stranicu po stranicu, osvaja svojom toplinom, ugodnošću i natruhom mistike.

Oslobodi svoju energiju i tvoji anđeli će te voditi. Vjeruj u sebe i sreću ćeš naći.

Da se razumijemo, ima tu svega. Od tajnovitog darovatelja dućana, prelaska u novu sredinu, podvala, laži, preljuba, osveta, pa čak i silovanja do posebnih ljubavi i razrješavanja obiteljskih tajni. Toliko toga uneseno je u ovaj roman, a sve u precizno doziranoj količini da čitatelju ne bude ni previše ni premalo.

Ponekad u životu, ako ne znaš što učiniti : ne čini ništa, ne reci ništa i odgovor će ti sam doći.

Rosa je djevojka koja je od rođenja živjela u domovima i udomiteljskim obiteljima. Kada jednog dana naslijedi dućan u malom priobalnom mjestu, kreće u potragu za boljim životom ali i razrješavanjem misterije oko tajnovitog darovatelja. Prva pomisao bila joj je prodati dućan i riješiti si financijsku situaciju, ali saznavši kako ne smije prodati dućan već ga jednog dana darovati nekom tko to zaslužuje, odlučila se ipak okušati kao vlasnica dućana. Veliku podršku imati će od svog cimera Josha. Ni Josh ni Rosa nemaju neke posebne sreće u ljubavi, a ni svjesni nisu koliko se zapravo njihov odnos može produbiti.

Tvoja je radost tuga bez krinke. Što dublje tuga ulazi u tvoje biće, to je veća radost koju možeš sadržavati. Odista si obješena poput zdjelica vage između svoje tuge i radosti. Samo kad si prazna, smirena si i uravnotežena.

Nije mi bilo teško zamisliti radnju romana, a još manje stvoriti predodžbu kako bi izgledao Cockleberry Bay. Prva asocijacija mi leti na našu lijepu Dalmaciju, neodređeno mjestašce, jer manje više svako od njih ima “dežurne kamere” na uličicama ili malo bolje sakrivene iza škura. Toliko me zabavila ta ideja da i u Cockleberry Bayu nisu potrebne ni novine ni vijesti kako bi se saznale novosti, jer nekim čudom svi sve znaju i bruje o tome u isti čas.

Uvijek postoji netko kome je još gore nego tebi. Zato je važno nikada ne suditi čovjeka po izgledu.

Prvenstveno mi se sviđa to što možemo svjedočiti izgradnji glavnog ženskog lika. Na samom početku ona je ranjiva djevojka, prepuna unutarnjih ožiljaka, djevojka koja nije upoznala pravu ljubav i kojoj odnosi sa muškarcima predstavljaju samo malo tjelesne aktivnosti. S obzirom da je živjela s cimerom koji je manje – više sve obaveze preuzimao na sebe, papirologija oko dućana za nju je bila tabu – tema. No, malo pomalo Rosa je odlučno nastupila i pokazala svoju snagu i upornost. Na njenom putu pronalaska one prave ljubavi naći će se čak tri muškarca: zgodan ragbijaš, koji je ujedno i bankar, prkosni vodoinstalater i novinar preljubnik. Koji od njih će ipak osvojiti njeno srce i pokazati joj put ka pravoj ljubavi, ostavljam da sami otkrijete…

Kada postigneš uspjeh, nema nikoga tko bi bio ponosan na tebe, a kada posrneš ili pogriješiš, nitko nije razočaran. Ti si taj koji preuzima tu odgovornost, kako bi samoga sebe učinio ponosnim – i tek tada zapravo otkriješ tko si.

Nicola May vjerno je prikazala život u malom mjestu gdje se svi poznaju, a pridošlicama su spremni pomoći. No, kako svugdje, tako i ovdje, uvijek se nađe netko tko je spreman kako bi i odmogao. Tako da spletke, ucjene, potplaćivanja i sitne podvale i ovdje pronalaze svoje mjesto. Ali, i ljubitelji malih, slatkih četveronožnih ljubimaca doći će na svoje. U ovoj knjizi prikazana je jedna posebna ljubav prema njima.

Zahvaljujući velikom fontu i radnji prožetoj tajanstvenošću, ovaj roman se jako brzo čita, unatoč velikom broju stranica. Jednostavno kad krenete s čitanjem i kad vas radnja zaokupi, teško je stati. Sve te silne emocije vuku da nastavite dalje, stranicu po stranicu, do samoga kraja. Radujem se nastavcima ovog romana, zaista želim znati što se dalje događalo u Cockleberry Bayu. Nadam se da će se uskoro prevesti i preostala dva nastavka iz serijala, kao i poseban, božićni roman o junacima iz ovog mjestašca. Do novog druženja sa Rosom i ostalom ekipom ovog romana, pozdravit ću vas sa jednom rečenicom koju će shvatiti samo oni koji su i pročitali ovaj roman. ” Nađimo se gdje nebo dodiruje more.”

U zadnje vrijeme sve češće naletim na odlične debitantske romane. “Sedam laži” roman je prvijenac britanske autorice Elizabeth Kay koja je svoju karijeru zapravo započela kao asistentica u izdavačkoj kući Penguin Random House. Ovaj roman postigao je velik komercijalni uspjeh u Velikoj Britaniji, gdje je bio i jedan od najzapaženijih prvijenaca 2020. godine.

Ono što ovaj roman čini posebno zanimljivim jest to što odskače iz gabarita standardnih trilera koji sve više postaju preslika jedni drugih. Ovo je jedan zanimljiv roman, pisan iz perspektive glavne junakinje, psihopatkinje, koja nam kao na dlanu iznosi sve svoje misli i osjećaje.

Jane i Marnie prijateljice su već dva desetljeća. Kroz sve bitnije događaje u životu prošle su zajedno, uvijek nerazdvojne i na raspolaganju jedna drugoj. Jane se prva udala, ali je vrlo brzo ostala udovica. Marnie joj je bila velika potpora i zahvaljujući njoj se ponovno vratila u život. Sve dok u Marnien život nije ušao Charles i polako počeo ostavljati Jane po strani. Jane nikada nije prihvatila Charlesa, prezirala ga je, ali svojoj prijateljici to nikada nije mogla priznati. Lagala je da joj se sviđa, a izrekavši tu, još najbanalniju laž, kreće klupko zapletanja u sve veće i ozbiljnije laži. No, Jane je uvjerena da nije izrekla tu prvu laž, Marnien suprug Charles bi bio još uvijek živ. Ovako je Charles bio mrtav, a laži su samo navirale jedna za drugom u očajnim pokušajima očuvanja prijateljstva.

Želim da znaš kako sam tada mislila da činim pravu stvar. Stara su prijateljstva poput užeta, ponegdje pohabana, a ponegdje čvrsta i debela. Bojala sam se da je ta nit naše ljubavi pretanka, previše izlizana, da izdrži težinu istine. Jer zasigurno bi istina – da nikada nikoga nisam tako mrzila kako sam mrzila njega – uništila naše prijateljstvo. Da sam bila iskrena – da sam svoju ljubav žrtvovala poradi njihove – onda bi Charles gotovo sigurno i dalje bio živ.

Ova knjiga je zapravo Janeino priznanje istine, onako kako ju je ona doživjela. Ovaj napeti roman donosi priču o zamršenom i toksičnom prijateljstvu između dvije žene od kojih jedna niti ne sluti koliko je druga opsesivna s njom.

Čak i najneobičnija priča može biti ispričana tako da zvuči kao istina. Uvjerljive laži nisu nikakav poseban pothvat.

Jane je naizgled odlična prijateljica, brižna kćer i sestra, redovito posjećuje jednom tjedno dementnu majku, iskreno brine za anoreksičnu sestru i sve bi dala za svoju prijateljicu. Iskreno, ponekad bi mi je zapravo došlo milo, žao mi je bilo što je prate tamni oblaci života, ali upoznavši ju kroz njene misli tek onda zapravo dođe do izražaja koliko je njen um zapravo bolestan. Ona je prava prijateljica, ali samo dok je u centru pažnje. Čim ju se stavi po strani, ona napada. Pokraj takve prijateljice, neprijatelj uopće nije potreban, zar ne?

Može li netko tko je proveo cijeli život oslanjajući se na druge ikada biti potpora nekome drugome? Nisam uvjerena da može. Mislim da kada svojevoljno preuzmeš tu ulogu u nečijem životu, moraš prihvatiti da će ta osoba uvijek stavljati sebe na prvo mjesto i da se struktura tog odnosa ne može promijeniti. Prije će te pustiti da padneš nego što će žrtvovati sebe da ti pomogne.

Jedna mala laž pokrenula je lavinu, jedna laž vodila je do druge i tako u nedogled. Sve bi možda prošlo neprimjetno da se u cijelu priču nije uplela jedna novinarka, koja je doslovno u cijelu priču uletjela “s neba pa u rebra”, koja je očito imala nos za pikantne detalje i bila željna neke ekskluzivne vijesti. Iako, jedina zamjerka ovom romanu je taj lik novinarke, koji je očito ubačen u priču kako bi bilo još napetije, ali jednako naglo i nestaje iz priče. Nekako bih voljela da je njen lik bio do samog kraja, kopkalo me zašto se ona uhvatila te priče, je li imala nekakvu potajnu poveznicu npr sa Charlesom, ali izgleda da mi ipak mašta bujno radi.

Nešto je polako curilo vani, polako je počelo dobivati smisao. Moj se strah manifestirao samo kada mi je prijateljstvo bilo ugroženo. Manje me uznemiravala pomisao na policiju i zatvor jer nije bilo tijela, nije bilo motiva, nije bilo razloga za sumnju u postojeće izvještaje. No, postajala sam sve više svjesna da postoje rupe u mojim lažima, koje bi, da se malo prekopaju, uništile moje prijateljstvo s Marnie. Činilo se da je problem bio u tome što su baš te rupe privlačile Valerie. Bila je odlučna u namjeri da nas razdvoji.

No, kao što sam već rekla, roman me se dojmio. Ovo je roman protkan osjećajima tuge i radosti, ljubavi i mržnje, opsesije i razočaranja, brige i skrbi, zavisti i uništenja… Ovaj roman pokazuje nam koliko kompliciran može biti ljudski um i koliko ljubav, pa čak i prijateljska, može vrlo lako prerasti u mračnu opsesiju koja prelazi sve granice normalnoga. Vrlo brzo se čita a Janeini monolozi odličan su vodič kroz njen poremećen um. Pomaže da shvatimo stvarno stanje stvari i pokušamo shvatiti zašto je nešto učinila, u jednom trenutku žaleći ju iz dubine duše, a u drugom zgražajući se jednakom mjerom. Moju veliku preporuku imate.

Manuel Šumberac naš je domaći, nagrađivani ilustrator. Nakon što se sa slikovnicom “Potraga” okušao i u pisanju, ovo je njegov drugi autorski rad. Dobitnik je nagrada Grigor Vitez i Ovca u kutiji za svoje ilustracije, ali i drugih domaćih i inozemnih nagrada za animirane filmove i ilustracije.

U slikovnici “Plavi cvijet” upoznajemo djevojčicu Doru. Dora je na poklon dobila jednu malu, mršavu biljku sa jednim jedinim listom. Obećali su joj da će s vremenom izrasti u najljepši cvijet koji je ikada vidjela. Dora je bila oduševljena, pazila je na cvijet, zalijevala ga, bdjela nad njim, ali od te neopisive ljepote nije bilo ni traga. Naprotiv, Dorin cvijet je polako počeo venuti. Najzad je usahnuo i pretvorio se u prah. No, je li tada priči kraj ili će doći do potpunog preokreta, ostavljam da sami otkrijete…

Svašta je Dora mislila. Svašta je i pokušala. Baš svašta. Ali taj mali cvijet nije nastavio rasti. Kao da je odustao. Iščeznuo. Kao da je potpuno uvenuo.

Ova slikovnica me podsjetila na priču sa ružnim pačetom. Malo ružno pače pretvorilo se u prekrasnog labuda. Ovdje imamo mali, neugledni cvijet koji se rađa poput Feniksa i postaje najljepši plavi cvijet kojeg je Dora ikada vidjela.

Uz dojmljive ilustracije, Manuel je ispričao jednu nadasve poučnu priču. Priču o strpljivosti, o odrastanju i razvitku. I to priču koja nije namijenjena samo djeci, već i nas odrasle može naučiti mnogo toga što polako zaboravljamo.

Najveći naglasak je na strpljivosti. Stari bi rekli “polako se ide u raj”. Danas nekako zaboravljamo na to. Želimo sve sada i odmah, bez nekog velikog truda. A sva čar je u tome polaganom razvitku, kada možemo uživati u polaganom napretku dan po dan, istinski se veseliti napretku koji stiže polako, ali sigurno.

Pa koliko mu vremena treba? Zašto nije jednostavan? Zašto nije poput ostalih? – pitala se Dora i u sebi ponavljala: – Ne želim da bude poseban. Ne toliko…

Dori je odmah naglašeno da će cvijet izrasti u nešto najljepše što je ikada vidjela, ali mora se strpiti i uložiti puno ljubavi i truda. Možda je to kumovalo ogromnom nestrpljenju kod nje, možda da je znala da je taj put ipak nešto duži od par dana, da treba još više vremena, možda ne bi odustala, možda bi se trudila još i više. Ali, znamo da su djeca jako nestrpljiva, a imaju poprilično velika očekivanja.

No, ova priča naučila je djevojčicu Doru, ali i sve nas, kako za sve što radimo treba i strpljenja i puno, puno ljubavi i truda. Kao što djeca odrastaju i s vremenom postaju odrasli ljudi, tako je i ovaj mali, jadni cvjetićak prerastao u nešto zaista posebno. Priča je ovo koja ulijeva nadu da svaki trud zasluženo dobije i svoju nagradu, ma koliko god vremena trebalo proći do tog postignuća. Strpljen – spašen. Moju veliku preporuku imate!

“Ne znamo što će biti sutra. Sve što trebamo znati je da volimo jedni druge.”

Charlie Mackesy, umjetnik iz južnog Londona, svoju priču o dječaku, krtici, lisici i konju zapravo je započeo na Instagramu. Prvotno mu ni najmanja ideja nije bila objaviti ovo vrhunsko umjetničko djelo. Jednog dana počeo je objavljivati crteže o jednom dječaku i njegovim prijateljima životinjama. Ti crteži polučili su veliku pozornost pratitelja što je rezultiralo idejom o knjizi koja će ujediniti sve te mudre misli i predivne ilustracije. Većina pratitelja s tim se ilustracijama ponovno vratila u djetinjstvo i pronašla mrvicu nade i utjehe koja je svima prijeko potrebna.

“Što misliš, što je najveći gubitak vremena?” “Uspoređivati sebe s drugima”, rekla je krtica.

Ovo je knjiga o prijateljstvu, dobroti i samopoštovanju ispričana na zaista poseban način. To je knjiga savjeta, ohrabrenja i lekcija pisana fontom rukopisa uz popratne zanimljive ilustracije. Cijela knjiga je jedno veoma bogato iskustvo. To je knjiga koja se ne mora čitati redoslijedom. Svaka stranica koju otvorite ima svoju snagu, svoju misao i određenu pouku, prožete osjećajima usamljenosti, dobrote, ljubavi i zahvalnosti. Ono što je jako bitno jest težnja autora da kroz ovo djelo shvatimo da smo društvena bića koja griješe i ne bismo se trebali sramiti tražiti pomoć drugih kad nam je to potrebno.

“Što je najhrabrije što si ikad izgovorio?” upitao je dječak. “Upomoć”, rekao je konj.

U ovim teškim i nesigurnim vremenima kroz koja trenutno prolazimo ova knjiga je ono što nam je prijeko potrebno. Ulijeva nadu, mir i spokoj čitatelju.

“Biti ljubazan prema sebi možda je odlika najveće ljubaznosti. Obično čekamo da drugi budu ljubazni prema nama… ali već sad možemo početi biti ljubazni prema sebi.”

“Dječak, krtica, lisica i konj” nije uobičajena slikovnica. Ovo je slikovnica bez dobne granice, namijenjena kako najmlađoj populaciji, tako i onima starije dobi. Ovo je zbirka razmišljanja i razgovora četiri lika koji se susreću i međusobno dijele povjerenje.

“Najveća iluzija jest da bi život trebao biti savršen.”

Ljubav, nada, prijateljstvo i odvažnost u traženju pomoći kad je najteže odlike su ove knjige. U ovo doba pandemije, kada sve više ljudi ima problema sa mentalnim zdravljem , ova knjiga dođe kao melem na ranu. Možda nema sposobnost da nas izvuče iz problema, ali zato nas podsjeća na važnost naših ljudskih, društvenih osobina, solidarnosti i međusobnog potpomaganja.

“Kad si bio najsnažniji?” upitao je dječak. “Kad sam se usudio pokazati svoje slabosti.”

Autor nas podsjeća da je život poput divljine, tako lijep, ali koji put i pomalo zastrašujuć. Smještajući radnju u proljeće, u kojem u jednom trenutku pada snijeg, a u drugom sija sunce, naglašava promjenjivost života – u jednom trenutku smo na vrhu dok u drugom već možemo biti na samom dnu. S obzirom da je život prolazan, ulijeva nadu da će njegova knjiga biti okidač da se odvažimo živjeti punim plućima, raširimo krila i slijedimo svoje snove te budemo ljubazniji i blaži prema sebi i drugima.

“Ponekad je hrabro i veličanstveno samo ustati i nastaviti dalje.”

Ako već niste čitali, tada vam od srca preporučam ovo bogato književno djelo. Ovo je jedna posebno vrijedna riznica mudrosti i zanimljivih ilustracija u jednom. Priča je to o prijateljstvu jednog znatiželjnog dječaka, jedne pohlepne krtice pune života, jedne lisice koju je život učinio opreznom i jednog mudrog, nježnog konja. Garantiram da će vam zagrijati srce i obnoviti vjeru u onu čistu, nevinu, posebnu ljubav koju smo svi upoznali u vlastitom djetinjstvu, a zbog surovosti života zaboravili na nju. Veliku preporuku imate jer ovo je knjiga koju svaka polica zaslužuje imati.

“Ne mjeri vlastitu vrijednost načinom na koji se drugi ponašaju prema tebi. Uvijek se sjeti da si važan i da imaš svoju svrhu, da si voljen i da na ovaj svijet donosiš nešto jedinstveno, što ne može donijeti nitko drugi.”

Kristina McMorris autorica je bestselera časopisa New York Times i USA Today. Objavila je pet romana i dvije novele za koje je dobila više od dvadeset međunarodnih nagrada. Njena djela su uglavnom povijesne proze nadahnute istinitim pričama.

Ideju za ovu priču dobila je vidjevši staru fotografiju u novinama na kojoj je četvero male djece šćućureno sjedilo na skalama pokraj znaka na kojem je pisalo da su na prodaju. Njihova majka bila je na slici iza njih, sakrivajući lice.

Ni novac, ni slava, ni uspjeh nisu štit od nezamislive patnje.

Radnja romana smještena je u 1931. godinu, kada je Ameriku poharalo razdoblje Velike depresije. Život u to doba bio je jako težak, ljudi su ostajali bez domova, poslova, zemlje, nisu imali doslovno niti za koricu kruha što je rezultiralo šokantnom prodajom djece.

Odlazeći, mislio sam samo na dečke. Nisu ništa skrivili, samo ih je snašla loša sreća, ali znao sam da će se snaći. Mi odrasli kukamo po cijele dane, ali klinci poput njih šutke podnose svaku muku koja ih snađe. Barem one najteže.

Ellis Reed novinar je koji svim silama pokušava naići na sjajnu priču kojom će zaslužiti da njegovo ime bude potpisano ispod članka. Tražeći tako idealnu priliku za neku ekskluzivnu vijest, naiđe na dva dječaka koji se igraju u dvorištu dok pokraj njih stoji znak da su na prodaju. Toliko ga je ta scena zaintrigirala da je odlučio uslikati dječake pokraj znaka. Nije mu namjera bila objaviti tu fotografiju, jednostavno ju je želio imati u svojoj arhivi. No, njegova kolegica Lily naišla je na tu fotografiju i pokazala ju šefu koji se zainteresirao za priču. No, fotografija je slučajno uništena, a Ellis je snimio drugu sa dvoje druge djece jer se obitelj dječaka sa prve slike preselila u međuvremenu. Iako dvojeći oko odluke napisati taj članak ili ne, Ellis je na kraju posustao i objavio članak koji je postigao ogromnu medijsku pažnju. Iako ga je taj članak proslavio, za Ellisa i djecu sa slike je to bio tek početak katastrofe…

Likovi su vrhunski okarakterizirani i ni najmanji problem nije bio suživjeti se s njima. Ellis je novinar koji nikako ne može postići svojih pet minuta slave. Kao novinar žudi za vlastitim imenom potpisanim ispod neke ekskluzivne vijesti, a kao sin svim silama se trudi dokazati se pred ocem koji je razočaran što nije nastavio njegov posao u tvornici. Onoga trenutka kada napokon naiđe na vijest koja ga proslavi, nema mjesta veselju. Za njega ta vijest postaje ogromna pogreška koju je počinio u želji za dokazivanjem, pogreška koju svim silama mora ispraviti. Osim što će pokušati ispraviti nepravdu učinjenu nad tom nevinom dječicom, pokrenut će i razmotavanje klupka tajni vezanih za prošlost svoje obitelji koja se poput tamnog oblaka nadvila nad njima.

Prošlost se nije dala pokopati. Svim se silama borila da se probije na svjetlo dana.

Osim Ellisa, upečatljiv je i lik Lily, tajnice u redakciji. Lily je djevojka koja je izvrstan primjer koliko je tek težak život bio u doba Velike depresije za samohrane majke. Lily je majka četverogodišnjeg dječaka kojeg je tajila u strahu da će izgubiti posao i stan ako njen šef ili vlasnica pansiona saznaju za njega. Njen šef nije bio naklon ženama u braku i sa djecom jer je smatrao da će te žene često izostajati s posla radi svoje djece. Nažalost, ova stigma vezana za žene s djecom još uvijek postoji. Sjećam se svog prvog zaposlenja kada mi je tadašnji šef postavio pitanje imam li dečka i planiram li se uskoro udavati jer sam došla na mjesto dviju djelatnica koje su jedna za drugom otišle na porodiljni. Tako da, nažalost, društvo u nekim situacijama nije ništa napredovalo u odnosu na američku Veliku depresiju.

Isprva sam se molila da nisam trudna, da moje tijelo samo prolazi kroz neku fazu. Potom sam se molila da moji roditelji ne doznaju. Kad više nisam mogla sakriti trudnoću od njih… – kraj te rečenice zapeo joj je u grlu, ali izgurala ga je silom – … željela sam da Bog ukloni moju pogrešku. To mi je on bio. Pogreška.

Ova knjiga je tako zanimljiva, šokantna, potresna, a iznad svega osjećajna. Toliko je moćna da čitaoca još dugo nakon čitanja ostavlja u nekom šoku, sa bezbroj pitanja koje se roje iznad glave. Koliko je težak život bio tim ljudima da su čak vlastitu djecu bili prisiljeni prodavati? Možda bi šok bio puno manji da su djecu dali u dom ili na posvajanje, ali ova riječ “prodaja” je nešto nad čim će se svatko normalan zgroziti. Što ih je moglo toliko nagnati na tu odluku, ogromna glad, bolest, nešto treće? Što bih ja napravila u toj situaciji? Teško je, preteško staviti se u tu situaciju, shvatiti ili na neki način pokušati prihvatiti moguće razloge. Za mene je potpuno neprihvatljivo prodati vlastito dijete, to je čin za svaku osudu, ali pokušavam shvatiti jesu li ti ljudi zaista imali opravdan razlog s obzirom na porast prodaje djece u tom razdoblju? Kamo su ta djeca završavala nakon prodaje, u neku normalnu obitelj željnu djece ili kao robovi na imanjima?

Čak i kad je život doslovno užasan, većina djece otporna je, jer… ne znam, valjda zato što je to jedino što znaju. Kao da shvate koliko je život nepošten tek kad im mi kažemo. Čak i tad dovoljan im je samo tračak nade da nađu odlučnosti za sve što žele…

“Prodani u ponedjeljak” moćan je roman ljubavi, nepravde, očaja i iskupljenja. Ovo je roman koji će kod čitatelja izazvati jednu ogromnu moralnu dilemu. Uz to, neizvjesnost radnje održava pozornost čitatelja i zanimanje za daljnje događaje. Također, autorica kroz priču pokazuje koliko katastrofalnih posljedica mogu nanijeti novinari koji objavljuju lažne vijesti. Ova knjiga je i odličan primjer za onu staru izreku da “fotografija govori više od tisuću riječi”, a na kraju krajeva svakako je jedna zanimljiva priča koju vrijedi pročitati.

* Živjeti u ljubavi je sreća. Živjeti za ljubav je ludo. Živjeti za kad bi bilo je nepodnošljivo.

* Brige daju malim stvarima veliku sjenu.

* Osveta samo stvara novu osvetu.

* Istina također ima svoje vrijeme. Dođe li prerano ili prekasno, tada je laž.

* Crveno nebo ujutro mornarima je upozorenje.

* Kako da znam koji put odabrati? Kako da znam, okaasan? – Sudbina određuje hoćeš li odabrati pravi. Odabereš li krivi i to je sudbina. Dakle, moraš izabrati ljubav i biti spremna uživati u tome što si odabrala.

* Na kraju dana, ako mi se vratiš, dočekat ću te sa svom svojom ljubavi. No, ako se na kraju dana ne vratiš… Ako se ne vratiš, moja će ljubav biti kao tvoja sjena, postojana i uvijek uz tebe.

* Umorna si? Natjeraj se. Važno je pobijediti, ali još je važnije kako pobijediš.

* Ako je brod žena, onda je muškarac more. Poštovan zbog svojih dubina, prostranstva i nevjerojatne snage. Na površini je jedno, a ispod površine milijun drugih stvari. Uživam u onom što je ispod površine. Sreća.

* Vrijeme je tvrdoglavo stvorenje koje uživa u tome da čovjeka muči. Kad je sretan, širi krila i leti. Kad čeka, teškim nogama vuče se kroz debelo blato.

* Vrijeme je nepristrano. Svejedno mu je jesmo li sretni ili tužni. I ne usporava, i ne brza. Ravnocrtno je stvorenje koje putuje u jednom smjeru, postojano čak i za vrijeme tugovanja.

* Smrt je samo prolazak. Ovdje smo da slavimo ljudski život i da ljudima pomognemo prijeći u drugi.

* Da bi znao kamo ideš, moraš znati i svoje korijene, i svoj cilj.

* Putuj svijetom da tražiš i vrati se kući da nađeš.

* U životu, pametni stvaraju svoj rad dok se budale žale na pakao, no ja mislim da je jedno i drugo neizbježno, ali oboje je privremeno. Raj nije mjesto na kojem će se u budućnosti odmarati tvoja duša. To je pronalaženje sreće u trenutačnom stanju. Isto tako nema ključeva na vratima pakla, to je samo patnja koja traje neko vrijeme.

* Uspjeh stvara prijatelje, neuspjeh ih potvrđuje.

* Čovjek kojega nešto iznenadi napola je poražen.

* Često želimo uništiti ono čega se bojimo, ali na taj način uništavamo sebe.

* Tko loše počinje još lošije završava.

* – Mnogi imaju sreću, ali malo ih ima sudbinu. – Jednoličan redovničin glas je hrapav ali nježan. – Možeš bacati novčić, dijete, ali sudbina pokriva obje strane. Ovdje si gdje trebaš biti. Sreća s tim nema nikakve veze.

* Koji put moraš gurnuti štap u grmlje da istjeraš zmiju.

* U ovom trenutku, nisam sigurna ni u što. Ni u koga. Bolje da je čovjek gladan nego da ga nema.

* Čak i ništa je nešto. Ona je nešto.

* Muškarac ima tisuću planova, nebo samo jedan.

* Postoji veza između obitelji i prirodna potreba da se ta veza povuče. Osjećala sam to. Bila sam blizu.

* Tuga i sreća ne prolaze. Ostaju duboko zakopane i uvučene u naše kosti. Stojimo na njihovim nesigurnim nogama, nastojeći održati ravnotežu i onda kad je nema. Postoji samo ljubav. Samo istina. A to je moja.

* U Japanu postoje dvije vrste ljubavi. Obiteljska ljubav prema ženi i djeci i ljubav prema prijateljici s kojom suprug održava vezu izvan doma. Ja želim onu u braku, ali želim i svoj dom. Ne želim da mi ga vodi nekakva zlobna svekrva.

* Moj otac je umro, ali ja sam postala duh. Moja nemirna narav stalno me je bockala i nije mi dopuštala da zaboravim sve. Kako bih i mogla? Kao s kućom, od obitelji gradimo temelje, a od iskustva zidove. Ali kad ti se počne micati tlo pod nogama kao što se meni dogodilo? Otac kojega sam mislila da poznajem sada je postao netko drugi. Obitelj u kojoj sam odrasla sad se proširila i uključuje još nekoga. Bez obzira na godine, čovjeka to promijeni.

* Onda smo mi najbolje prijateljice. Tri majmuna. Smiješimo se jedna drugoj. Tako se nazivamo. Hatsu je onaj koji pokriva oči, previše toga je vidjela. Ja sam onaj koji pokriva uši, progonjena plačem dječjih duša. Jin je onaj šutljivi, govori tiho i samo nekoliko riječi.

Ovoj knjizi sam se radovala čim je najavljena. Ono što me prvo privuklo jest činjenica da je pisana po istinitim događajima. Iako je sama priča plod autoričine mašte, nadahnuta je nekolicinom događaja iz stvarnog života. Takve priče najviše volim čitati.

Radnju romana donose nam dvije glavne junakinje. Dok jedna priča svoju priču u dalekom Japanu 1957./58. god, druga u današnjoj Americi otkriva očevu dobro čuvanu tajnu, koja je vodi na neočekivano putovanje u Japan.

O ovoj knjizi imam dosta toga reći. Jako me se dojmila. Prvenstveno zbog same radnje, zatim upoznavanja kulture i običaja dalekog Japana, ali i zbog nekih radnji koje su se odvijale u to doba, a koje se nikako ne mogu opravdati. Pa krenimo redom.

Bila sam jaka za Kenjija. Prema ocu i Taru pokazala sam skrušenost i poštovanje. Prema baki bila sam brižna. Prema sebi, bila sam okrutna. Utapam se u osjećaju krivnje i ne mogu si oprostiti. Kad dođe moje vrijeme da prijeđem rijeku Sanzu, neću biti te sreće kao okaasan. Zbog njezine smrti ruke su mi uprljane, a odjeća natopljena njezinom krvlju. Već se borim protiv rijeke osvetoljubivih zmija koje ne praštaju.

Glavna junakinja s japanske strane, Naoko, predstavljena je kao djevojka koja se sa svojih sedamnaest godina zaljubila u američkog vojnika. S obzirom da je i on nju volio svim srcem, priča bi bila idilična da ljubav između Japanki i Amerikanaca tada nije bila društveno prihvatljiva, pa čak ni godinama nakon što su završili ratovanje. Za Naoko je obitelj imala savršenog, bogatog ženika koji ju je izvrsno razumio i čak u nekim stvarima i opravdavao, ali njeno srce bilo je za njenog Hajimea. Ono što je ta žena proživjela zbog svog izbora ne možete ni zamisliti. Toliko hrabrosti, toliko neke nadnaravne moći se u njoj nakupljalo u želji da ostvari svoje snove, sačuva svoju ljubav i obrani nevinu dječicu da je ona bila ta koja je na kraju pokrenula promjene tamo gdje zakona ni približno bilo nije.

Zapravo, boli me srce. Da Hajime i ja imamo djecu bilo bi isto. Sa svijetlom kožom i bademastim očima, ona je živi podsjetnik na to da smo izgubili rat, da američka zapadnjačka neobična pravila potkopavaju našu tradiciju, da su nam pokvarili krv. Ona je dijete miješane rase i iako nevina, njezino postojanje sramoti ih i plaši.

Iako sam joj se divila za svu njenu hrabrost, s druge strane u meni je izazvala toliko sažaljenja. Bila sam toliko ljuta na njenog oca, njenu baku koji su joj više puta okrenuli leđa zato što njeni izbori nisu bili društveno prihvatljivi. Ponosna sam bila na njenu majku koja je, baš kao prava majka, živjela za svoje dijete, dijelila njenu sreću, bila joj podrška u bitnim trenucima, pa makar i po skrivećki.

– Odabereš li Hajimea i mogućnost da imaš to dijete, uzmi torbu. Idi k njemu. Više se nikada nemoj vraćati jer ćemo svi zbog toga patiti. – Oči joj blistaju od suza. – Odabereš li Satoshija, otiđi u školu, vrati se kući i budi spremna za vjenčanje. Baka i ja ćemo sve dogovoriti s primaljom koja će potvrditi da je maternica čista… ili će je očistiti ako nije.

Tori je također hrabra djevojka, koja otkrivši očevu dobro čuvanu tajnu, kreće na put otkrivanja istine. Taj put je odvodi daleko, na drugi kraj svijeta, u daleki Japan. Kako bi na neki način iskupila očeve grijehe i otkrila istinu, suočava se sa demonima prošlosti s kojima su se suočavale osobe vezane za tu istu tajnu.

Ono što me je najviše šokiralo jest činjenica da su u to doba postojali domovi za djevojke čija djeca nisu zaslužila rođenje. Djeca mješanaca. Strahota. Čak nisu ni davani na posvajanje, nego bi se ta djeca odmah pri rođenju ubijala. I što je najgore, obitelji djevojaka su još to sve i plaćale. Takav strašan, gnjusan čin, masno su plaćali kako bi se riješili djeteta koje će ukaljati ugled obitelji. Nikoga nije bilo briga što te djevojke žele, na silu ili na prevaru ih se dovodilo, drogiralo otrovnim čajevima koji bi već pošteno uništili plod do samog rođenja. Nešto zaista nehumano, gnjusno i za svaku osudu.

Ona je poslovna žena, Naoko. Ona zarađuje na takvima kakve smo mi pružajući im skriveno mjesto kako bi njihove obitelji izbjegle sramotu i gubitak časti. Onima koji si nisu mogli priuštiti njezinu naknadu, naplaćivala je samo jedanput. Za porođaj i smaknuće.

Ono što me je zaintrigiralo u ovoj priči o ubijanju nedužne dječice jest priča o malim kipovima koji su služili da prenesu dušu mrtvorođenog djeteta u raj, kao i priča o bratu Daiganu. Moram priznati da sam se pomalo iznenađujuće šokirala saznanjem tko je zapravo bio brat Daigan.

Naoko je žena vrijedna divljenja. Ona je pravi primjer toga da nešto što će se nekome učiniti tek sitnicom drugome može vrijediti cijeli svijet. I najmanja promjena može uzdrmati nečije svjetove i donijeti dugo priželjkivane promjene.

Naoko, ti si poput slijepog čovjeka koji je putovao noću noseći svjetiljku. Nije mu trebala da vidi, bila je upaljena kako bi drugi vidjeli njega. Ti i dalje nosiš svjetiljku za sve nas. Nikada ti nije trebala da znaš kojim putom ideš.

Ova priča sjajno je napisana, iznimno i emocionalno uvjerljivo svjedoči o nepobjedivoj nadi. Ovo je jedna potresna priča o dvije iznimno hrabre žene koje se bore za ono što im je bitno, svaka na svoj način. Ovo je knjiga u kojoj ćete pronaći poveći broj mudrih izreka koje vrijedi zapisati, zapamtiti i živjeti po njima. Ovo je priča koja će nas poučiti o važnosti kulture, ljubavi, obitelji i doma. Ovo je priča koju vrijedi pročitati i pričati o njoj. Moju veliku preporuku imate!