Nemaš pojma što je oluja sve dok je ne doživiš na otvorenom, tad imaš osjećaj kako će se svjetionik urušiti iznutra i more će ga odnijeti.

Roman “Svjetioničari” nadahnut je po istinitom događaju. Naime, u prosincu 1900. godine tri su svjetioničara nestala s udaljenog svjetionika na otoku Eilean Mor u otočnoj skupini Vanjski Hebridi. Zvali su se Thomas Marshall, James Ducat i Donald MacArthur. No, iako je ovaj roman nadahnut tim događajem i napisan poštujući sjećanje na njih, autorica napominje kako je u potpunosti plod mašte i nema nikakve sličnosti sa životima tih ljudi ni s njihovim osobnostima.

Radnja se odvija u razmaku od dvadeset godina. 1972. godine priču otkrivamo sa stajališta trojice svjetioničara. Sva tri osuđeni su na suživot svakih nekoliko tjedana u svega par kvadrata skučenom svjetioniku. Podrazumijevalo se da moraju biti u prisnim odnosima i tolerantni jedni prema drugima. No, kako je priča sve više odmicala kraju, polako se otkrivaju tajne koje su imali svaki od njih. Od tragičnih obiteljskih situacija, do prevara i policijskih dosjea, svega je tu bilo…

Živim sa sviješću da imam neprijatelje. Zle ljude koji čine zle stvari i žele učiniti nešto zlo meni. Katkad me strah zaspati zbog noćnih mora. Da će me pronaći, na ovoj stijeni.

Ono što najviše intrigira čitatelja jest pitanje što se zapravo dogodilo, kako su sva trojica netragom nestala sa svjetionika? Satovi su se zaustavili na 08:45, stol je bio postavljen samo za dvojicu iako je bilo njih troje, a ono najinteresantnije jest to da su vrata svjetionika bila zatvorena iznutra, dok u svjetioniku nitko nije pronađen. U dnevniku jednog od njih stoji zabilješka o ogromnom olujnom nevremenu koje se zapravo nije ni dogodilo, a spominje se i čovjek koji je došao popraviti generator, a kojeg tvrtka nikada nije poslala na svjetionik i koji uopće nije isplovio iz luke. Zvuči pomalo paranormalno, zar ne?

Katkad gore, u lanterni, možeš osjetiti drugu osobu, potrudiš li se. Možeš je osjetiti uza sebe, htio ti to ili ne. Katkad sjedi odmah do tebe, osjećaš to po dlačicama na rukama. Ili je iza tebe, gleda ti u potiljak, glavom joj se motaju svakojake misli o tebi za koje bi ti bilo draže da ih nema. Okreneš se da provjeriš i nema nikoga, lanterna je prazna, sam si tamo. Ali ipak provjeravaš.

Dvadeset godina kasnije, 1992.godine radnju pratimo očima njihovih supruga/djevojke. Svaka od njih na svoj se način bori sa misterioznim nestankom. Netko je nastavio sa životom, a netko se još uvijek nada da će se pojaviti čak i nakon toliko godina. Za očekivati je da će se držati zajedno, biti međusobna podrška u tim teškim trenucima, no njih je zapravo taj događaj udaljio. Jednako kao i njihovi muškarci, i one su imale svoje tajne koje su bile pomalo i škakljive. No, što se dogodilo još uvijek nisu saznale, a oko njih oblijeće pisac koji želi napisati knjigu o tom događaju, dok tvrtka nagrađuje njihovu šutnju.

Napetom dojmu pri čitanju pogoduju i brutalno moćni opisi nemilosrdnog oceana i oluja koje se nadvijaju nad njim. Ovo je knjiga koja nam ispreda priču o ljudskim odnosima i toleranciji, o ljubavi i gubitku, o izdajama i prevarama, o ljubomori i ljutnji… Čitav koloplet emocija proteže se kroz živopisne priče o životu svjetioničara na svjetioniku, kao i o samotnom životu njihovih supruga na kopnu koje se bore svim snagama da nastave koliko toliko normalno živjeti.

Događa se to u magli. Sve je nekako prigušeno, zaustavljeno. Ne bih bio prvi koji raspoloženje pripisuje elementima prirode, jer oni nam postanu isto tako bliski pratioci kao i naši drugari unutra, ali u magli ima nečeg osobitog. Ona prigušuje svjetlost i zvuk, sažimajući svijet, sve dok ne preostane samo ono mjesto na kojem jeste.

Ako tražite štivo koje će vam zaokupiti pažnju, zainteresirati vas svojim zapletima i tajnovitošću u tolikoj mjeri da ga nećete moći ispustiti iz ruku, i to još sve začinjeno nijansama paranormalnog, onda je ovaj roman pravi izbor za vas. Mene je oduševio, vjerujem da će i vas. Moju preporuku imate.

“Prijelom” je debitantski roman nagrađivane spisateljice Dani Atkins, izdan još 2013.godine. Preveden je na 18 jezika i prodan u više od pola milijuna primjeraka.

U ovom romanu upoznajemo se s Rachel, osamnaestogodišnjom djevojkom koja ima super dečka i odlične prijatelje koje očekuje skorašnji odlazak na studij. Jedne večeri okupili su se svi zajedno na večeri da proslave prije nego krenu u nove životne pobjede. No, tu večer dogodila se tragedija…

Pet godina poslije, Rachel se vraća u rodni grad na vjenčanje svoje najbolje prijateljice Sarah. Još uvijek se bori sa onim tragičnim događajem, ali i sa mislima o životu kakav je mogla imati da je sve bilo drugačije. No, pred samo vjenčanje Rachel će doživjeti još jednu nezgodu i završiti u bolnici. Taj trenutak bit će prijeloman, život koji živi činit će joj se nestvaran, a ono o čemu je sanjala bit će joj nadomak ruke, a opet svima osim njoj potpuno nevjerojatno. Je li moguće da Rachel može živjeti dva usporedna života dok svi drugi znaju za samo jedan? Koji je istinit? Može li se Rachel pomiriti s činjenicom da je muškarac kojeg je izgubila živ i zdrav, a da je zaručena s nekim drugim? Ostavljam da sami saznate…

Moj je prvi život završio u dvadeset dva sata i trideset sedam minuta kišne noći u prosincu na pustoj ulici pokraj stare crkve.

Moj drugi život počeo je desetak sati poslije, kad me je probudilo zasljepljujuće jako bolničko svjetlo, s teškom ozljedom glave i životom kojeg se uopće nisam sjećala. Bila sam okružena prijateljima i obitelji i zbog toga mi je trebalo biti lakše. Ali nije, jer je jedno od njih bilo mrtvo već duže razdoblje.

Ova knjiga me oduševila, fenomenalna je. Odmah ću reći da je na početku malo zbunjujuća, treba pohvatati sve konce i nadam se da baš tada nećete odustati od daljnjeg čitanja. Kasnije se sve to lijepo da shvatiti, priča teče glatko i nevjerojatno, ostavlja čitatelja sa sto pitanja i nedoumica.

Jesam li se doista bojala grada ili sjećanja za koja sam znala da me tamo čekaju? Sjećanja koja sam odlučila pokopati duboko i nikad im ne dopustiti da isplivaju natrag na površinu.

Za ovaj roman kažu da je topla ljubavna priča. Iako ima temelja za to, ja ju ne bih baš svrstala izričito pod ljubavnu. Više mi je životna, misaona sa primjesom drame. Ja bih rekla da je naglasak na životu općenito, na shvaćanju onog što nam život nudi i onog što sami odaberemo, na tim nekim malim znakovima odozgo kojih često nismo ni svjesni, na unutarnjem glasu u nama koji vrišti ako nešto nije za nas.

Rachel je podsvjesno razapeta između dva života, između dva muškarca; jednog koji joj može kupiti sve što poželi i drugog koji joj može dati svoje srce. Ovog prvog je voljela, a za drugog nije ni bila svjesna da ga voli.

Nema boli kod pakiranja života kojeg se ne sjećaš, nema žaljenja ako iza sebe ne ostavljaš nikakva sjećanja.

“Prijelom” je zaista čudesna priča prožeta dozom tajanstvenosti, topline i ljubavi. Pratimo dva paralelna svijeta s istim junacima, ali drugačijim sudbinama. No, negdje iznad cijele priče lebdi pitanje mogu li se ta dva svijeta spojiti u jedan sa sretnim završetkom? Pruža li život drugu priliku? Jesu li svi ti zbunjujući trenuci bili samo glas Racheline podsvijesti? Postoji li nekakav alternativni svijet, zagrobni svijet, razmjena duša? I zapravo, postoji li sreća na kraju krajeva?

Zašto je sve što sam stvorila tako užasno? Tako turobno i tragično? Zašto mi je um izmislio očevu bolest… i moju, kad sam već kod toga? Zašto sam bila sama i usamljena? Zašto si nisam stvorila drugi savršeno sretan život?

Moram priznati da me završetak iznenadio, ostavio bez riječi, ali u suzama. Iako je na neki način zapravo stavio točku na i spojivši one kojima je bilo suđeno na sasvim neobičan i neočekivan način, mene je zapravo dotukao. Ali, nakon što sam završila s čitanjem, sve što sam mogla reći jest : “Kakva je ovo knjiga! Odlična! Fenomenalna! Knjiga kojoj svatko treba pružiti priliku!” Moju ogromnu preporuku imate!

Pogledala sam ga u oči i pronašla sve što sam tražila i izraz ljubavi tako otvoren i gol da mi je oduzeo i ono malo daha što mi je ostalo. A onda je prislonio usta na moja i rukama me privukao bliže, držeći me dok sam se još više zaljubljivala u muškarca s kojim mi je oduvijek suđeno biti.

Veselje jednoga muškarca lako može biti prokletstvo drugoga.

Nakon što smo u romanu “Poljubac za pamćenje” čitali o Lauri Fairleigh, u ovom nastavku, pod imenom “Jedna noć skandala” autorica nam donosi uzbudljivu priču o Laurinoj sestri Carlotti Anne Fairleigh.

Carlotta je oduvijek bila pomalo šašava, nestašnog duha, uvijek spremna na nestašluke kojima si je priskrbljavala lošu reputaciju u društvu. Kada je napokon smirila duh i trebala biti predstavljena društvu, sitni vražičak kojeg je uspješno zatomljavala u zadnje vrijeme naglo se probudio. Saznavši da je u kući u susjedstvu ozloglašeni Hayden St. Clair, odlučila se malo istražiti njegov dom prije zabave. No, kako to obično biva s Lottie, njena naizgled bezazlena avantura završila je katastrofom ogromnih razmjera; Lottiena čast je potpuno uništena i sve što joj je preostalo jest udati se za ozloglašenog “Ubojitog Markiza” za kojeg kruži priča da je u naletu ljubomore ubio najboljeg prijatelja a potom i svoju prvu ženu…

Lice mu je bilo zastrašujuće i neodoljivo, mračnom je ljepotom isijavao tamu svoje duše…

Ovom pričom Teresa me oduševila. Iako glasi kao ljubavni roman, mislim da je puno više od toga. Osim ljubavne tematike, ubačeni su elementi obiteljske drame uz pomalo mistike koju održava prisutnost jednog duha koji daje poseban štih priči. Da, dobro ste pročitali, duh je prisutan tokom priče. Duh žene koja je izgubila bitku sa svojim životom, koja je izgubila vjeru u njega, koja se borila sa bipolarnim poremećajem. Duh žene koja je donijela toliko tuge i razočaranja a opet toliko ljubavi i prijeko potrebnog mira.

Mislila je da će odagnati sve duhove iz vile, nikada ne uzevši u obzir da nije Haydenova kuća bila ukleta, već njegovo srce. Unatoč svoj njezinoj odvažnosti, nije znala kako se boriti s neprijateljem kojega nije mogla vidjeti.

Ono što će se svim knjigoljupcima svidjeti jest činjenica da je Lottie odlična spisateljica. Ovo je iznimno rijedak slučaj u povijesno – ljubavnim romanima da se glavna autorica nečim i bavi, da ima određenu strast prema nečemu osim dokoličarenju i padanju u nesvijest pred zgodnim lordovima. Ono što neće uspjeti riješiti nekim normalnim razgovorom, Lottie će vrlo vješto postići objavljivanjem svog književnog djela. Ali, Lottie nije baš bilo kakva spisateljica, jedna knjiga za nju je ništa, njena ljubav, osjećaji, privrženost i vjera u muškarca koji ju je osvojio ne zaslužuje ništa manje od trilogije.

Ponovno će je poljubiti. Ta mu je spoznaja zamračila oči trenutak prije nego što si je to priznao. Ovaj ju je put nježno primio za lice i poljubio je kao da je to njezin prvi, a njegov posljednji poljubac.

Ono što me posebno dotaklo jest uloga djevojčice Allegre. Točno sam mogla osjetiti svu bol kroz koju je prolazila nakon gubitka majke koja ju je također otuđila i od oca. Allegra je silno patila zbog predrasuda drugih ljudi koji su je smatrali ludom poput majke, ali ono što ju je činilo nepodnošljivo histeričnom jest očevo odbijanje, nedostatak razumijevanja, pažnje, ljubavi… Teško je tako malom biću, otuđenom i odbačenom od svih, vratiti radost u život. Tu je Lottie zapravo pokazala svoju zrelost, hrabrost i odlučnost. Mogla se vrlo lako izvući iz tog zadatka koji joj je nametnut bez ikakve naznake, mogla je otići i napustiti to dijete za koje isprva nije ni znala da postoji. Ali ne, njena zrelost nije joj dozvoljavala da odustane. Iako, mislim da je presudilo to što je u Allegri Lottie vidjela zapravo sebe i svoje djetinjstvo.

Ono što je ironično, najslabiji karakter definitivno ima ozloglašeni markiz Hayden. On je osoba koja lako odustaje, koja nema potrebu boriti se za sebe i svoje. Jednostavno se prepušta prošlosti, nema hrabrosti za suočavanje s njom i okretanje prema budućnosti, prema sreći, prema nekim boljim vremenima. Puno hrabrije i snažnije su okarakterizirane ženske junakinje.

Po prvi put Justine nije izgledala kao da se smije njoj, nego zajedno s njom. Ljubičaste su joj oči blistale na mjesečini kao da su njih dvije djelile tajnu koju samo žena može znati – tajnu koju je željela da Lottie zadrži za sebe. Je li moguće da više nisu bile protivnice, nego saveznice?

I na kraju, kao što priliči ljubavnim romanima, sve ove nedaće i probleme začinit će par strasnih trenutaka. Uz to, nekoliko puta sam se od srca nasmijala nekim scenama. Koliko god da je ovaj roman prožet ljubavlju, toliko ima i tuge, nepovjerenja, sažaljenja, ali i hrabrosti, podrške i nestašluka. Iznimno brzo se čita i pravo je štivo za ove prohladne jesenske večeri koje su pred nama. Ja sam uživala u čitanju, nadam se da ćete i vi.

Nakon što su me Parižanke oduševile, od Dizajnera nisam očekivala ništa manje. Na sreću, Marius Gabriel je zaista odličan autor pa se tako i ova knjiga pokazala pravim hitom.

Radnja nas vodi u Pariz 1944.godine, kada se život polako vraćao u normalu nakon ratne pošasti. Znamo kako to inače biva nakon rata, svugdje su nestašice, nedostaje osnovnih životnih potrepština, ali ljudi ipak imaju razloga za slavlje. Ta oni su preživjeli taj nesretni period i preostaje im samo okrenuti pogled ka sretnijoj budućnosti.

Život nije savršen, ali svatko ima pravo na sreću. Ponekad moramo pristati na kompromise. I samo zato što smo jednom pogriješili ne znači da ćemo tu pogrešku i ponoviti ni zauvijek živjeti s njezinim posljedicama.

Glavna junakinja je Copper, koja je zapravo Amerikanka, ali je u Pariz stigla sa svojim mužem koji je bio ratni izvjestitelj. Njena velika želja bila je iskušati se u novinarstvu. No, u tome su je podržavali svi osim njenog supruga. Dapače, on je toliko lomio život u njoj i varao je naočigled da sam bila presretna kad ga je napokon odlučila ostaviti.

Ovo nije bio ni prvi put, ni drugi, a ni treći. Sama je sebi lagala koliko je Amory vara, prihvaćala njegove učestale laži, govorila si da to i nije važno, kako joj nije stalo, kako je važno samo da je voli. Ali bilo je važno. A ovo je bio prvi put da je doveo drugu ženu u njihov krevet. To ju je doista zaboljelo. Pokazalo joj je da se njega njezini osjećaji ni najmanje ne tiču.

Nećemo se lagati, to je bila iznimno hrabra odluka ako ćemo uzeti u obzir da tim činom ostaje sama u novoj sredini, tisućama kilometara daleko od svoje obitelji. No, ja uvijek volim reći: “Kad vam život zatvori vrata, otvori vam prozor.” Tako je i Copper pronašla osobu koja će ju cijeniti kao prijateljicu i štititi kao kćer. To je bio slavni Christian Dior. Dobro, u to doba je bio priznat ali ne dovoljno slavan. Na tom putu ka svjetskoj slavi Copper će imati veliku ulogu.

Život je poput cirkuskog užeta. Kad krenemo, ne smijemo ni stati ni vratiti se, koliko god nam plesalo tlo pod nogama.

S vremenom će se Copper okrenuti novinarstvu, ali će se naći i na meti bogatog udvarača. S obzirom da iza sebe ima već jedan propali brak, srljanje u novu vezu nije ono što ju oduševljava, dapače, tek onda počinje propitkivati sebe i svoj život. Ali, mislim da sam vam otkrila dovoljno, pa ovdje stajem s radnjom. Što će se sve događati, ostavljam da sami saznate…

Marius Gabriel ima svoj već prepoznatljivi stil. Radnju voli smještati u ratno i poslijeratno doba, ali moram priznati da vrlo vješto pliva tim vodama. Opisi su vrlo živopisni, za čas nas prebaci izravno na mjesto događaja, uspjeva nam prenijeti atmosferu koja tamo vlada, svu tu euforiju u kojoj se miješaju osjećaji pobjede s boli zbog gubitka bližnjih. Autor vješto balansira tim kolopletom emocija, na pladnju nam nudi svu strahotu koju pošast rata ostavi za sobom a s druge strane pak nam pokazuje nešto najbolje što čovjek može doživjeti.

Nitko nikoga ne može zamijeniti. Ljubav nije takva. Možemo voljeti više nego jednom, a svaka je ljubav veličanstvena na svoj način.

No, da ne budemo baš pesimisti, jer ova knjiga ni najmanje nije takva, Marius Gabriel ipak naginje ka pozitivnim trenucima. Upravo to “otvaranje prozora kad život zatvori vrata”je ono što me fascinira. Uvjerena sam da svako zašto ima svoje zato i da sve što se događa nije bez razloga. Zato svaka loša stvar koja se dogodi ima svoju svrhu i nosi svoju lekciju. A možda to nešto jednostavno nije bilo za nas i na putu nas čeka nešto mnogo bolje. Upravo ova knjiga nam to i dokazuje, jer ona daje nadu onima koji su preživjeli, obećava bolje sutra, dokaz je da sve što nas loše snađe doživi svoj preokret prema nečem boljem.

Odjeća je granica između našeg tijela i svijeta. Može biti kostim, maska, fantazija. Ili može izraziti osobnost preciznije nego riječi.

S ovim romanom vam čak jamčim dobru zabavu. Ja sam se nekoliko puta pošteno nasmijala, posebno savjetima o očuvanju braka. Uvučeni smo u svijet boema u kojem ima svega, od raskalašenih zabava do homoseksualnih parova. Dior je kao lik prikazan pomalo nesigurno, s velikom zabrinutošću prema davno nestaloj sestri zbog koje redovito posjećuje vidovnjakinju.

Svatko od nas hoda po vlastitom užetu. Sve što možemo je pomoći jedni drugima da se osovimo na noge nakon pada.

Iako se u knjizi spominju stvarne osobe, ova knjiga je plod fikcije. Radnja je izmišljena, zabavna i opuštajuća. Ja sam iskreno guštala čitajući i jedva čekam da nam izdavači prevedu još nešto od ovog autora. Mene je definitivno kupio i s Parižankama kao i s Dizajnerom. Vjerujem da će osvojiti i vaša srca, ako to već nije.

Matea Čvagić Prašnjak je mlada hrvatska autorica koja iza sebe ima tri objavljena romana. Njena prva knjiga, prozna zbirka “Na obroncima nade” objavljena je prije 10 godina u nakladi Udruge građana Stih, a nedavno su u izdanju Naklade Fragment objavljena dva njena romana “Cesta za Zion” i “31 nogometni teren”. Najavljeno je da će uskoro biti objavljen još jedan Matein roman, također u izdanju Naklade Fragment.

“Cesta za Zion” roman je kojeg Matea posvećuje svom preminulom ocu. Nažalost, jako dobro znam kako se Matea osjeća i znam koliko hrabrosti i snage joj je bilo potrebno kako bi svoje misli i osjećaje pretočila u rečenice koje će na ovaj način vječno ostati zabilježene. Kažu da papir trpi puno toga. Vjerujem da je Matea htjela izbaciti iz sebe sav taj pritisak gubitka voljene osobe koji je mori već godinama, svo to nedostajanje, ali ujedno i ovjekovječiti uspomenu na svog oca dijeleći sva ta sjećanja sa svojim čitateljima.

Bio je to najlakši korak koji smo do tada napravili. Kao da je otići najlakša stvar koju smo do sada morali napraviti. I kao da je vratiti se kući jedini ispravan put. Gdje god kuća bila.

Autorica piše o sebi, ali u romanu se zove Layla i putuje sa svojim četverogodišnjim sinom kojeg naziva svojom “pokretnom imovinom”. Putuju iz Osijeka u Zion na poluotoku Pelješcu. Ta je destinacija bila zapisana u očevim bilješkama. Htio je posjetiti to mjesto. Već na prvom stajalištu Layli će se pomrsiti planovi i dobit će novu suputnicu Elu koja će biti zaslužna za sve ostale suputnike. Tokom putovanja Layla će povesti u pustolovinu petero ljudi, tako da će osim nje, sina i Ele putovati i Viktor, Nora, Ivan i Eleonora.

Promjena je, doduše, bila ono što sam tražila kad sam krenula na putovanje. Pogreška je bila u tome što sam tražila promjenu u namjeri da u njoj pronađem i radost, a više nisam bila sigurna da se to dvoje (barem u mom slučaju) nalazilo na istom pravcu.

Svih pet Laylinih slučajnih suputnika sasvim su različite osobe, i po godinama i po karakteristikama. Najviše me se dojmila Eleonora, starija žena kojoj je preostao još mjesec dana života. Žena koja se nije predala strahu od bolesti već je odlučila iskoristiti taj mjesec dana i krenuti u pustolovinu života. Svatko od njih u potrazi je za svojim putom. Možda traže put za sreću, a možda jednostavno put za bijeg od dosadašnjeg načina života, od problema, strahova, bolesti…

Uvijek sam pronalazila sličnost između djece i starih ljudi. U djeci postoji nešto čisto, nerazočarano, što gori od želje za životom. Za otkrivanjem. Kod starih, s druge strane (ali vrlo slične!), ima nešto mudro i blagoslovljeno. Nešto svjesno važnosti i ljepote ovoga života kada se on bliži kraju.

Ljubav me čini ranjivom, plaši me mogućnosti još jednog gubitka. Moram ju odbiti. Odbijam ju. Guram ju od sebe. Ljubav je najveći teret boli, a bol najveći teret ljubavi.

Iako je putovanje u Zion izmišljeno, velika većina romana je pisana po stvarnom događaju. Toliko boli i tuge je utkano u roman da je moguće sve te osjećaje doslovno opipati, proživjeti ih ponovno, ali ovog puta u društvu s Mateom. U društvu je sve lakše, a bol se dijeli…

Voljela sam ljude koji kroje osmijehe na tuđim licima naprosto razvlačeći vlastiti.

Svjesna sam toga da nekima možda ovaj roman neće biti zanimljiv, neće ga shvatiti u punoj biti, ali onaj tko je prošao istu traumu kao i autorica jako dobro zna što je htjela postići. Svi nekako život shvaćamo olako, uvijek smo u potrazi za nečim, s ničim nismo zadovoljni dok to ne izgubimo. Tek onda spoznamo koliko nam je netko ili nešto vrijedio/vrijedilo na životnom putu. Tako i Matea kroz Laylino putovanje želi svrnuti pozornost na to da je život dragocjen, da nam je sreća pred nosom, samo je treba znati prepoznati. I Layla je na kraju svog putovanja shvatila da nije bilo potrebno proputovati cijelu Hrvatsku u potrazi za srećom, sreća je bila s njom uvijek, gdje god bila, kuda god pošla.

Ne čekaj da ti se stvari dogode. Izađi i dogodi se stvarima.

U potpunosti sam se poistovjetila s ovim romanom. I sama sam nedavno izgubila oca, proživjela najgori mjesec dana u strahu od njegove bolesti, a potom i sve ove mjesece boli, tuge i nedostajanja. Ali ono što nas ne ubije, to nas ojača. Njegova smrt suočila me s nekim strahovima koji su me morili a koje sam uspješno prebrodila, više cjenim život i nastojim iskoristiti svaki trenutak maksimalno.

Nikada nisam voljela ovakva mjesta. Na kojima mrtve duše spavaju ili ne spavaju pa lutaju oko nas – potpuno nevidljivi. Potpuno lišeni naše stvarnosti. I mi njihove.

Matea, tebi se iskreno divim na silnoj hrabrosti koju si skupila da podijeliš svoje misli i osjećaje sa svima nama. Nije jednostavno pisati o svom životu, posebno kada se radi o ovako bolnoj temi koju si iznova proživljavala pišući ovaj roman. Znam koliko ti otac nedostaje, znam da te ponosno gleda s nebeskih visina i da te pažljivo čuva u društvu anđela. Posebno si mi izmamila suze sa one dvije pjesme. Ne znam koja me više dotakla, tvoja pjesma posvećena ocu ili očeva posvećena tebi.

Za kraj ću citirati Mateinu poruku čitateljima: “Za sve one koji su izgubili nešto. Ili nekoga. P. S. Niste izgubili.

Ono što bih voljela da znate na svom velikom putovanju jest da svjetlo postoji. I da ne mora biti na kraju tunela. Kada vam tama ispuni prostoriju, udahnite mrvicu dublje. Otvorite sluh mrvicu snažnije, a oči raširite mrvicu više. Pogledajte mrvicu bolje. I obećavam, sve će biti mrvicu čudesnije. A za sreću je uvijek… mrvicu dovoljno.

Mogu biti što god poželim, ali samo s tobom sam ja.

Inna Moore naša je domaća autorica koja ima već mnogo obožavateljica od kojih je dobila status “kraljice hrvatskih ljubavno-erotskih romana”. S Inninim stilskim izričajem sam se prvi put susrela prije dvije godine. Kupila sam nekoliko njenih knjiga, od kojih sam pročitala samo Voajera. Voajer mi se svidio, tako da sam od ove knjige u startu očekivala mnogo. I nisam se prevarila.

Živi život onako kako ti srce kaže. Ako ono želi voljeti, dopusti mu. Jednom će mu biti uzvraćeno na isti način.

Osim što je knjiga jako zanimljiva, novost je i to što je ovo prva Innina knjiga izdana pod palicom izdavačke kuće. Naime, izdavačka kuća Fokus prepoznala je Inninin potencijal i pružila joj potporu. Iskreno mi je drago kada naši izdavači prepoznaju trud, rad i potencijal naših domaćih autora jer, budimo iskreni, toga je jako malo. Domaćim autorima ipak je put probijanja na scenu malo teži.

Da budem iskrena, tema kojom se bavi roman je već mnogo puta viđena: naivna, nesretna djevojka željna ljubavi koja naliječe na zgodnog, tajanstvenog muškarca koji u njoj budi strasti. No, to kod mene nije umanjilo zanesenost knjigom. Koliko god da se ta tematika ponavljala, svaki autor ubaci nešto svoje, nijedna od njih nije sto posto ista. A ovoga puta, Inna nas je zainteresirala idejom veze sa tajanstvenim muškarcem, i to na daljinu.

A ono što me privuklo tebi nije samo lijepo lice, lutko, već želja u pogledu, potreba da nekome budeš važna. Znaš kako mi izgledaš? Kao usamljen i pust otok, a ja želim biti more koje ga zapljuskuje i sunce koje ga grije. Želim da se jedino meni veseliš i jedino mene gledaš zato što jedino ja vidim što se skriva u tebi. Kažeš, pokvario sam dobru curicu, a ja kažem, samo si čekala na mene da ti otkrijem što sve nosiš u sebi. I mislim da još puno toga imaš dati, a ja želim biti taj koji će sve to uzeti.

Jade O’Neal je djevojka kojoj su najveće životno razočarenje muškarci. Počevši od njenog oca, koji nikada nema vremena za nju, pa sve do muškaraca s kojima je bila u nekim prolaznim, površnim vezama. Ono za čim ona žudi jest prava ljubav, koja će ju istinski ispunjavati, s muškarcem kojem će značiti sve, kojem će biti bitna. Jedna večer bit će dovoljna da uzdrma njen monoton život. Izlazak vani s prijateljicom donijeti će joj novo uzbuđenje. Kako bi napravila ljubomornim dečka koji ju je samo iskoristio, poljubila se s prvim koji joj se našao na putu u tom trenutku. Ali, taj poljubac nije bio bezazlen. Uzdrmao je cijeli njezin svijet. Bilo je to nešto neopisivo strastveno, a tek činjenica da je taj poljubac ukrala zgodnom, tajanstvenom muškarcu, ostavit će ju bez daha. Sve što je tada znala o njemu jest njegovo prezime, broj mobitela i činjenica da se neopisivo dobro ljubi.

Unatoč lažima, bilo je jasno kao dan; svaki osmijeh bio je iskren, svaki je pogled milovao, svaki je dodir grijao krv. Obuzela ga je i nije mogao prekinuti tu magiju.

Priča tada kreće u sasvim drugom smjeru. Silas Costa zbog posla mora biti u drugom gradu, kilometrima udaljenom, i njihova cijela veza svest će se na dopisivanje. Poprilično vatreno dopisivanje. Jade će žudjeti za danom kad će ga ponovno vidjeti. Njezina velika želja za Silasom žudi biti utaženom, a vrlo lako može i prerasti u frustraciju zbog odugovlačenja. No, da stvar bude intrigantnija, na poslu će upoznati još jednog muškarca koji će zaokupirati njene misli. Hoće li Jade uspjeti održati vezu na daljinu ili će popustiti pred čarima novog tajanstvenog muškarca, ostavljam da sami saznate…

Jade nije htjela ništa forsirati jer je i sama shvaćala da ne zna kojim putem krenuti. Nije li bilo divno sa Silasom, onako preko mobitela, upoznavati njega i sebe, podizati sve na višu intimnu razinu, a onda se dogodio ovaj muškarac koji ju je zaintrigirao na prvu. Prisjetila se kako je gledao u nju kao da nikoga drugog ne primjećuje, kako ju je sinoć zaštitio, a poslije joj onim poljupcem užario nutrinu. Nije mogla ignorirati istinu: željela je obojicu.

Moram priznati da sam od prvog trenutka znala tko bi mogao biti novi tajanstveni muškarac. Itekako se dalo naslutiti. Nije bilo baš toliko zakamuflirano, ali dobro, nije umanjilo zanesenost pričom jer sam ionako navijala za njega.

Ono što mi je najdraže u cijeloj priči jest Silasova posesivnost. On je osoba koja bi za Jade skinula i zvijezde s neba, samo da je njegova. Njena želja njegova je zapovijed. Ali, ono što mu je bitno jest vjernost. On je jako ljubomoran i posesivan. Njegova djevojka je samo njegova djevojka i to mora biti tako. On je muškarac koji zna što želi i jako dobro zna kako to i dobiti. Dosljedan je u onome što želi i to je ono što me zapravo cijelim tokom priče oduševljavalo.

Jade, ne suzdržavam se ni kad sam darežljiv ni kad sam loš, zato se neću suzdržavati ni kad ti ovo kažem: moje si odredište ti. Tvoj um, tvoje srce, tvoja duša, tvoje tijelo. Da budeš moja, da mi pripadaš.

U ovu priču autorica je unijela mnogo osjećaja. Uživala sam u njihovim dopisivanjima, voljela sam njihov način iskazivanja privrženosti, ponekad se ljutila i na jedno i na drugo, boljela me je njihova patnja i bol, ali najviše od svega obožavala sam Silasovu opsesivnost, ali i privrženost osobi koju voli. Razumjela sam razlog njegove nepovjerljivosti i nimalo mu to nisam zamjerala.

Ljubio ju je kao da ju je poznavao, gledao kao da ju je želio i dirao kao da ju je volio.

Ako tražite zanimljiv ljubavni roman koji će vas zaokupiti od prve do zadnje stranice, onda je ovo prava knjiga za vas. Osvojit će vas razvoj događaja između dvoje zaljubljenih koji već otprije imaju ožiljke na srcu, a samo traže onog/onu pravu koji će im biti sve. Odlično je ukomponirana doza ljubavnog dopisivanja, požude, strasti, želje, ali i ljubomore i posesivnosti. Svega ima u dovoljnoj mjeri, ni previše ni premalo. Roman je napet, uzbudljiv i vrlo brzo se čita. Vjerujte mi, kada započnete s čitanjem, nećete ga tako lako ispustiti iz ruku. Silas je već osvojio srca mnogih čitateljica, vjerujem da će osvojiti i vas. Moju preporuku imate.

Sjećam se svoga djetinjstva, kada sam svako ljeto s radošću dočekivala dan odlaska na selo kod bake i djeda. Cijelo ljeto provesti na selu bilo je zaista neprocjenjivo. Ali sam pogled na moju baku u meni je već tada izazivao strah od starosti. Sjećam se da sam uvijek govorila :”Dragi Bože, molim te da ne budem ovako stara kao moja baba, ne želim nositi” šudar” i biti tako naborana. Sasvim mi je dovoljno pedeset godina života”. Da, da, o čemu sve dijete ne razmišlja. Ali, da mi se sada vratiti u te dane, sama bih sebi opalila trisku. Pa što je danas pedeset godina, ništa. Početak drugog dijela života, kada već neke stvari u životu posložiš, odgojiš djecu i kreneš u neke nove pobjede i uživanja.

Ljubav (često) ne potraje,

Dok brak (uvijek) traje predugo,

Da i ne spominjemo razvod, koji traje zauvijek.

Za Mylene ulazak u pedesete godine naizgled je bio strašan. Sama, nezaposlena, nesretna u ljubavi, a djeca su već izgradila svoje obitelji daleko od nje. Teret samoće nadvio se nad nju poput ogromnog tamnog oblaka. No, ona se trgnula iz tog ponora i odlučila da više nikada neće spomenuti svoje godine. Ta što nam uistinu znače godine, one su ipak samo broj. Bitno je ono što smo i kako se osjećamo. Brojeći godine zapravo živimo u nekom strahu, od samih godina, od starosti, od bolesti, općenito od budućnosti. Ali, živjeti u strahu od budućnosti ne donosi ništa dobro. Tada niti ne doživljavamo sadašnjost, ne uživamo u trenutcima kroz koje prolazimo, živimo čisto da živimo, moglo bi se reći da tek preživljavamo.

Sreća je intimna stvar, sazdana od suptilnih sastojaka; u svakom trenutku može se rastopiti, pritisnuta rutinom, ravnodušnošću ili lošom igrom riječi.

Mylene ovdje piše o životu u pedesetim godinama sa što manje stresa. Svi se u tim godinama nekako restartaju. Okreću se zdravoj prehrani, tjelovježbi, više vode računa o mentalnom zdravlju, što više izbjegavaju biti sami, odlaze na prijateljska druženja, nastoje uživati maksimalno… Iako, rekla bih da danas što više i mladih nastoji živjeti zdravo i vježbati što više. Jednostavno živimo prestresnim životom, a tjelovježba nas čini opuštenijima i zadovoljnijima.

Imamo samo jedan život, što je dobar razlog da ih živimo nekoliko. Ali jedan nakon drugog.

Ponekad sasvim ozbiljno, a ponekad šaljivo, autorica piše i savjetuje o svim vrstama odnosa, o hrani, izlascima, modi, šminki, muškarcima, ljepoti, pa čak i o seksu. Neću reći da su mi se baš sva poglavlja svidjela, ali velika većina je zanimljiva. Ima nekih dijelova na koja sam se pošteno nasmijala, a neke situacije bih svrstala općenito kao životne, bez obzira u kojoj životnoj dobi ih proživljavale.

Zato, draga moja, idi, na vrhovima prstiju, pogledaj negdje drugdje, prema svojoj budućnosti, onoj koju ćeš sama osmisliti. Djeluj, nemoj trpjeti.

No, kako god bilo, nekima su pedesete još uvijek tabu tema. Ako i vas muče godine i ne gledate na njih samo kao brojku, onda zavirite u ovu intimnu ispovijest francuske autorice Mylene Desclaux. Ona je na papir prenijela sve svoje strahove, sva svoja razočaranja, sve svoje nade i odluke i krenula u novi, opušteni, manje stresni život u pedesetima. A možda imate prijateljicu, sestru, kumu koja upravo treba proslaviti pedeseti rođendan i kojoj bi ova knjiga bila idealan poklon, makar kao šaljivi podsjetnik na tu slavnu okruglu brojku.

Konačno i najvažnije, za dobro zdravlje i lijepu kožu mogu vam savjetovati da kombinirate neku sportsku aktivnost dvaput dnevno (neka traje kratko) i seksualne aktivnosti dvaput tjedno (neka traju dugo). I barem jedanput dnevno: dobro se nasmijte, bez obzira na…

Emocije su nešto što je iskonski utkano u čovjekov život. Bez njih ne možemo opstati, u kojem god obliku da nas posjetile. Jednostavno su u nama zastupljene. Ali, te iste emocije od kojih smo satkani, često ostaju potisnute u nekom udaljenom kutku naše unutrašnjosti. Katkad i mi odrasli ne osjećamo potrebu izraziti emocije, ili nas je pak strah što će se dogoditi ako ih pokažemo na vidjelo. Zamislite onda kako je to tek teško djeci.

Djeci su često emocije nepoznat pojam. Kako će ih izraziti ako ih ne znaju ni prepoznati, ako su zbunjeni na nekakvo svoje ponašanje koje ih je iznenadilo i za koje nisu ni znali do tog trenutka? Tu bi u pomoć trebali preskočiti odrasli. Ali, katkad i odrasli zakažu. Ne zato što ne žele pomoći nego jednostavno zato što ni sami ne znaju kako objasniti djetetu određenu emociju a da to dijete uspješno usvoji i prihvati.

Svatko uči vlastitim ritmom. Samo zato što nešto napravimo prije, ne znači da to radimo bolje.

Upravo tada nastupa ova knjiga koja je prožeta sa trideset toplih i zabavnih priča na temu trideset različitih oblika emocija. Prvenstveno je zamišljena kao knjiga prepuna pustolovina kroz koju i roditelji i djeca mogu na simpatičan način prepoznati razne situacije u kojima se svakodnevno nalaze, te kroz njih mogu naučiti kako upravljati svojim emocijama.

Svaka od ovih zanimljivih priča popraćena je divnim ilustracijama koje pomažu djeci da što ugodnije prihvate određenu emociju, a za koje je zaslužna ilustratorica Judi Abbot. Na kraju tih pričica nalazi se detaljno objašnjenje svake emocije pojedinačno, od definicije do suočavanja i rješavanja problema. I to čak na dvije stranice. Sebičnost, bijes, izdržljivost, zahvalnost, samopouzdanje, vikanje, vršnjačko nasilje, ljubav samo su neke od emocija koje su zastupljene u ovoj knjizi.

Prije nego što napraviš nešto kako treba, moraš puno puta pogriješiti, i tako sve dok ne uspiješ.

Ono što je jako bitno za zdrav emocionalni razvoj djeteta jest naučiti prepoznati i izraziti svoje osjećaje. Emocije su te koje su naši vjerni prijatelji koji su s nama u dobru i u zlu, koje nas nikada ne napuštaju. Zato su jako bitan korak u odrastanju i treba im se posvetiti poprilična pažnja. Kroz pustolovine ovih simpatičnih junaka dijete će vrlo lako razumjeti vlastite emocije, a roditelji će doći do jako bitnih, pedagoških prijedloga koji će im olakšati način na koji će ubuduće postupati kako bi uspješno pomogli objasniti svom djetetu kroz što upravo prolazi.

Nema veće nagrade nego postići nešto u što smo uložili mnogo truda. Nasuprot tome, uopće ne uživamo u onome što dobijemo bez truda.

Priče su pisane na jednostavan, djeci razumljiv način tako da ih i manja djeca vrlo lako mogu razumjeti. Kako su ove priče zapravo o nečemu s čim se manje – više svakodnevno susrećemo, idealne su za uključivanje djece u razgovor, poticanje na to da nam ispričaju jesu li se našli u sličnoj situaciji, kako su postupili tada a kako su zapravo trebali. A s obzirom da je svaka priča duga tek 3-4 stranice, idealne su za čitanje pred spavanje.

“Velika knjiga emocija” pogodna je za novopečene roditelje, obitelji s više djece, djedove, bake, odgojitelje, nastavnike, ama baš sve koji su u bilo kakvom doticaju s djecom. Vrlo je jednostavna za korištenje a daje nam toliko mnogo. Ovo je knjiga koja će pripomoći djeci da kroz djetinjstvo nauče prepoznati i izraziti svoje osjećaje i da na kraju krajeva izrastu u emocionalno zdrave odrasle osobe. Ovo je knjiga za koju sam sigurna da ju želite imati na svojoj polici.

“Ulov” je još jedan u nizu vrlo dobrih psiholoških trilera nastalih iz pera engleskog autora T. M. Logana.

Abbie dovodi svog dečka Ryana, s kojim je u vezi tek nekih sedam – osam mjeseci, na upoznavanje sa svojim roditeljima i bakom. Ryan je uspješan, ambiciozan, zgodan, odlikovan vojnim odličjima i uz odličan posao bavi se i volontiranjem. Zvuči kao savršen odabir za zeta. Baka Joyce odmah ga je proglasila ulovom. Ali, nešto u njegovom pogledu uzbunilo je Eda. Osjetio je nešto mračno, tajno, možda preopasno… Iz straha za svoju kćer, Ed će upotrijebiti sve moguće načine da istraži Ryanovu prošlost. No, Edova prošlost također će isplivati i ni malo mu neće olakšavati razvoj situacije. Dapače, što dublje bude kopao, sve više će odvajati svoje najmilije od sebe.

Bilo je to nešto iskonski i urođeno. Drevni instinkt koji bi upozorio lovca iz kamenog doba da se u sjeni šulja vuk spreman za napad. Ne možeš vidjeti, namirisati ili čuti opasnost. Ali možeš je osjetiti dok ti se vlasi kose uspravljaju na stražnjoj strani vrata.

Ono što će vas proganjati tokom cijele priče jest pitanje što se tu događa, tko je u krivu a tko u pravu? Je li Edova zabrinutost zaista opravdana ili je to strah koji nosi u sebi zbog strašnog događaja iz prošlosti? Ili je pak Ryan samo prividno savršen muškarac koji zaista skriva mračnu prošlost?

Nikad nisam želio zaboraviti, nisam želio da rana zaraste. Zaborav je značio gubitak, zauvijek. Nisam želio zaboraviti kako je sve krhko; život, sreća i obitelj, tanko poput papira. Toliko tanko da ih bilo što može slomiti u komadiće. Trebalo mi je sjećanje, trebalo mi je da budem siguran da se nikad više neću opustiti.

Iako su svi likovi dobro okarakterizirani, najviše imamo priliku dočarati Edovo stanje uma. Priča je većinom pričana s njegovog stajališta i savršeno dobro se možemo uključiti u njegov um. Ponekad sam ga jako dobro razumjela, shvaćala sam zašto je toliko prezaštitnički nastrojen, zašto je praktički opsjednut idejom provjeravanja Ryana. Ali, s druge strane, ponekad sam imala osjećaj da zaslužuje da ga se dobro protrese i da mu se kaže:”Hej, stani malo! Pogledaj oko sebe! Zbog svoje paranoje gubiš cijelu obitelj!”

Jesam li gubio razum? Ili je ovo bio osjećaj koji ima jedina razumna osoba dok su svi ostali poludjeli? Jer Claire to nije mogla vidjeti. Joyce to nije mogla vidjeti. Abbie to definitivno nije mogla vidjeti, iako joj je bilo ispred nosa. Ja sam jedini razumio istinu o Ryanu.

Ryan je u ovome svemu zaista dobro proračunata osoba. Iako uvrnuto, zaista me fascinira njegov obrazac ponašanja, koji će biti jasan onima koji su s čitanjem došli do samog kraja. Znamo da jednoj tako samouvjerenoj osobi uz bok uvijek dolazi pomalo priglupa, naivna osoba. U ovoj priči to bi bila Abbie. Slatka, mala Abbie koja naivno vjeruje u sve što joj se kaže.

Prekasno je. Zakasnio sam. Morao sam učiniti više, pokušavati jače, biti pametniji.

Na samom početku romana autor nam donosi pomalo napet ulomak koji nas priprema na nešto strašno što se mora dogoditi. Želja za otkrivanjem o čemu se radi prožima nas tokom cijele knjige. Napeta radnja, neočekivani zapleti i mnoštvo tajni koje izlaze na vidjelo ne ostavljaju čitatelju dvojbu čitati dalje ili ostaviti koji odlomak za sutradan. Teško se odvojiti, nastavlja se sa čitanjem do samog kraja. Iako, moram priznati da me kraj pomalo razočarao. Ne načinom kako se radnja odvila, nego stilom pisanja. Cijeli roman je vrhunski razrađen do u detaljčiće, da bi se kraj nekako prebrzo odvio. Mislim da se taj dio radnje mogao puno bolje razraditi i dočarati još više ta napetost. Umjesto čiste petice, završetak je rezultirao smanjenjem dojma i davanjem jedne solidne četvorke. U svakom slučaju, knjiga vrijedna čitanja!

Ali bilo je tu još nešto, nešto dublje, nešto što je vidio izbliza već toliko puta dosad. Strah. I koliko god ga je puta već vidio, namirisao ili osjetio, uvijek bi osjetio taj mali mračni nalet uzbuđenja.

Poezija se nekako rijetko nađe na mom repertoaru za čitanje, maksimalno nekih 2-3 zbirke godišnje. Ali kada ju čitam, biram autore koji su mi posebno ostavili neki trag svojim pisanjem. Jedna od mojih omiljenih domaćih autorica, koja uz prozu piše i poeziju, jest Lea Brezar.

Sasvim je jasno

Da su riječi dovoljne.

Vjekovi stanu

U pjesmu napisanu.

Lea ima specifičan stil pisanja. Ona u svoje pjesme unese sebe maksimalno. Ono što vidi, što čuje, što osjeti s lakoćom pretoči u stihove. Lea voli reći da piše u trenutku. Ono što joj obilježi određeni trenutak, a da je vrijedno, da ima snažan učinak na nju, zabilježeno je u pjesmama. Čitajući njene zbirke pjesama, nostalgično se vraćam u srednjoškolsko doba kada sam i ja s guštom pisala pjesme.

Tu si da svemu prkosiš,

A ne da od svega kloneš.

Tu si da letiš,

A ne toneš.

Njene pjesme odišu emocijama, od ljutnje i tuge, do neizmjerne sreće. Svojim stvaralaštvom dotiče čitatelje u dušu i potiče na promjenu. Ponekad ovjekovječi neki poseban emotivan trenutak, ponekad se ljuti ili opominje, ali ovog puta tu je da nas potakne na promjenu. Često nemamo vjeru u sebe, ali i strah od rizika veliki je krivac za tapkanje u mjestu. Zato Lea naglašava kako je došlo vrijeme za promjene, kako treba vjerovati u sebe, stati čvrsto na nogama i kazati samom sebi da možeš, da vrijediš, da kreneš na put prema boljoj budućnosti.

Provjeri gdje si stao,

Jel’ se zanos osjeti?

Hodaš, a nisi pao,

Umoran al’ ipak letiš?

To znači iz dubina

Iskonsko tkanje tkati

I svrsi svoga života

Potpuno sebe dati.

Reći ćete lako je to reći. Ali Lea piše iz osobnog iskustva. I njen posao je patio, propadao i ustao iznova poput feniksa. Nije se nikada predavala. Naprotiv, postajala je sve jača. Njen trud, rad i upornost nagrađeni su otvaranjem EPOHE, privatne gimnazije koja svoj rad u nastavi temelji na waldorfskoj tehnologiji. Čak u zbirci ima i jedna pjesma posvećena njenoj prijateljici Renati s kojom je i osnovala EPOHU.

Srele smo se s razlogom, To znamo. Zajedno ispraviti krivine Moramo Posred ove divljine.

Lea piše jednostavne, čitateljima razumljive pjesme. Pjesme koje odišu životom, pjesme u kojima se vrlo lako možemo prepoznati. Prepustite se i dopustite si barem mali trenutak uživanja u ovim inspirativnim pjesmama. Svi smo zaslužili biti voljeni, priznati i hrabri u raznim životnim okolnostima. A to možemo postati ako duboko u svojoj duši raščistimo sve što nas sputava i ometa nam daljnji napredak. Dopustite da vas ova zbirka pjesama potakne na promjenu jer to je njena svrha. Kako Lea kaže, TO MOGU SAMO JA, odnosno dragi pratitelju, TO MOŽEŠ SAMO TI.

I stati nogama čvrsto

U namjeru ponad sna.

Uprijeti u sebe prstom

To mogu samo ja.