Cesta za Zion – Matea Čvagić Prašnjak

Matea Čvagić Prašnjak je mlada hrvatska autorica koja iza sebe ima tri objavljena romana. Njena prva knjiga, prozna zbirka “Na obroncima nade” objavljena je prije 10 godina u nakladi Udruge građana Stih, a nedavno su u izdanju Naklade Fragment objavljena dva njena romana “Cesta za Zion” i “31 nogometni teren”. Najavljeno je da će uskoro biti objavljen još jedan Matein roman, također u izdanju Naklade Fragment.

“Cesta za Zion” roman je kojeg Matea posvećuje svom preminulom ocu. Nažalost, jako dobro znam kako se Matea osjeća i znam koliko hrabrosti i snage joj je bilo potrebno kako bi svoje misli i osjećaje pretočila u rečenice koje će na ovaj način vječno ostati zabilježene. Kažu da papir trpi puno toga. Vjerujem da je Matea htjela izbaciti iz sebe sav taj pritisak gubitka voljene osobe koji je mori već godinama, svo to nedostajanje, ali ujedno i ovjekovječiti uspomenu na svog oca dijeleći sva ta sjećanja sa svojim čitateljima.

Bio je to najlakši korak koji smo do tada napravili. Kao da je otići najlakša stvar koju smo do sada morali napraviti. I kao da je vratiti se kući jedini ispravan put. Gdje god kuća bila.

Autorica piše o sebi, ali u romanu se zove Layla i putuje sa svojim četverogodišnjim sinom kojeg naziva svojom “pokretnom imovinom”. Putuju iz Osijeka u Zion na poluotoku Pelješcu. Ta je destinacija bila zapisana u očevim bilješkama. Htio je posjetiti to mjesto. Već na prvom stajalištu Layli će se pomrsiti planovi i dobit će novu suputnicu Elu koja će biti zaslužna za sve ostale suputnike. Tokom putovanja Layla će povesti u pustolovinu petero ljudi, tako da će osim nje, sina i Ele putovati i Viktor, Nora, Ivan i Eleonora.

Promjena je, doduše, bila ono što sam tražila kad sam krenula na putovanje. Pogreška je bila u tome što sam tražila promjenu u namjeri da u njoj pronađem i radost, a više nisam bila sigurna da se to dvoje (barem u mom slučaju) nalazilo na istom pravcu.

Svih pet Laylinih slučajnih suputnika sasvim su različite osobe, i po godinama i po karakteristikama. Najviše me se dojmila Eleonora, starija žena kojoj je preostao još mjesec dana života. Žena koja se nije predala strahu od bolesti već je odlučila iskoristiti taj mjesec dana i krenuti u pustolovinu života. Svatko od njih u potrazi je za svojim putom. Možda traže put za sreću, a možda jednostavno put za bijeg od dosadašnjeg načina života, od problema, strahova, bolesti…

Uvijek sam pronalazila sličnost između djece i starih ljudi. U djeci postoji nešto čisto, nerazočarano, što gori od želje za životom. Za otkrivanjem. Kod starih, s druge strane (ali vrlo slične!), ima nešto mudro i blagoslovljeno. Nešto svjesno važnosti i ljepote ovoga života kada se on bliži kraju.

Ljubav me čini ranjivom, plaši me mogućnosti još jednog gubitka. Moram ju odbiti. Odbijam ju. Guram ju od sebe. Ljubav je najveći teret boli, a bol najveći teret ljubavi.

Iako je putovanje u Zion izmišljeno, velika većina romana je pisana po stvarnom događaju. Toliko boli i tuge je utkano u roman da je moguće sve te osjećaje doslovno opipati, proživjeti ih ponovno, ali ovog puta u društvu s Mateom. U društvu je sve lakše, a bol se dijeli…

Voljela sam ljude koji kroje osmijehe na tuđim licima naprosto razvlačeći vlastiti.

Svjesna sam toga da nekima možda ovaj roman neće biti zanimljiv, neće ga shvatiti u punoj biti, ali onaj tko je prošao istu traumu kao i autorica jako dobro zna što je htjela postići. Svi nekako život shvaćamo olako, uvijek smo u potrazi za nečim, s ničim nismo zadovoljni dok to ne izgubimo. Tek onda spoznamo koliko nam je netko ili nešto vrijedio/vrijedilo na životnom putu. Tako i Matea kroz Laylino putovanje želi svrnuti pozornost na to da je život dragocjen, da nam je sreća pred nosom, samo je treba znati prepoznati. I Layla je na kraju svog putovanja shvatila da nije bilo potrebno proputovati cijelu Hrvatsku u potrazi za srećom, sreća je bila s njom uvijek, gdje god bila, kuda god pošla.

Ne čekaj da ti se stvari dogode. Izađi i dogodi se stvarima.

U potpunosti sam se poistovjetila s ovim romanom. I sama sam nedavno izgubila oca, proživjela najgori mjesec dana u strahu od njegove bolesti, a potom i sve ove mjesece boli, tuge i nedostajanja. Ali ono što nas ne ubije, to nas ojača. Njegova smrt suočila me s nekim strahovima koji su me morili a koje sam uspješno prebrodila, više cjenim život i nastojim iskoristiti svaki trenutak maksimalno.

Nikada nisam voljela ovakva mjesta. Na kojima mrtve duše spavaju ili ne spavaju pa lutaju oko nas – potpuno nevidljivi. Potpuno lišeni naše stvarnosti. I mi njihove.

Matea, tebi se iskreno divim na silnoj hrabrosti koju si skupila da podijeliš svoje misli i osjećaje sa svima nama. Nije jednostavno pisati o svom životu, posebno kada se radi o ovako bolnoj temi koju si iznova proživljavala pišući ovaj roman. Znam koliko ti otac nedostaje, znam da te ponosno gleda s nebeskih visina i da te pažljivo čuva u društvu anđela. Posebno si mi izmamila suze sa one dvije pjesme. Ne znam koja me više dotakla, tvoja pjesma posvećena ocu ili očeva posvećena tebi.

Za kraj ću citirati Mateinu poruku čitateljima: “Za sve one koji su izgubili nešto. Ili nekoga. P. S. Niste izgubili.

Ono što bih voljela da znate na svom velikom putovanju jest da svjetlo postoji. I da ne mora biti na kraju tunela. Kada vam tama ispuni prostoriju, udahnite mrvicu dublje. Otvorite sluh mrvicu snažnije, a oči raširite mrvicu više. Pogledajte mrvicu bolje. I obećavam, sve će biti mrvicu čudesnije. A za sreću je uvijek… mrvicu dovoljno.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite
%d blogeri kao ovaj: