Plavi cvijet – Manuel Šumberac

Manuel Šumberac naš je domaći, nagrađivani ilustrator. Nakon što se sa slikovnicom “Potraga” okušao i u pisanju, ovo je njegov drugi autorski rad. Dobitnik je nagrada Grigor Vitez i Ovca u kutiji za svoje ilustracije, ali i drugih domaćih i inozemnih nagrada za animirane filmove i ilustracije.

U slikovnici “Plavi cvijet” upoznajemo djevojčicu Doru. Dora je na poklon dobila jednu malu, mršavu biljku sa jednim jedinim listom. Obećali su joj da će s vremenom izrasti u najljepši cvijet koji je ikada vidjela. Dora je bila oduševljena, pazila je na cvijet, zalijevala ga, bdjela nad njim, ali od te neopisive ljepote nije bilo ni traga. Naprotiv, Dorin cvijet je polako počeo venuti. Najzad je usahnuo i pretvorio se u prah. No, je li tada priči kraj ili će doći do potpunog preokreta, ostavljam da sami otkrijete…

Svašta je Dora mislila. Svašta je i pokušala. Baš svašta. Ali taj mali cvijet nije nastavio rasti. Kao da je odustao. Iščeznuo. Kao da je potpuno uvenuo.

Ova slikovnica me podsjetila na priču sa ružnim pačetom. Malo ružno pače pretvorilo se u prekrasnog labuda. Ovdje imamo mali, neugledni cvijet koji se rađa poput Feniksa i postaje najljepši plavi cvijet kojeg je Dora ikada vidjela.

Uz dojmljive ilustracije, Manuel je ispričao jednu nadasve poučnu priču. Priču o strpljivosti, o odrastanju i razvitku. I to priču koja nije namijenjena samo djeci, već i nas odrasle može naučiti mnogo toga što polako zaboravljamo.

Najveći naglasak je na strpljivosti. Stari bi rekli “polako se ide u raj”. Danas nekako zaboravljamo na to. Želimo sve sada i odmah, bez nekog velikog truda. A sva čar je u tome polaganom razvitku, kada možemo uživati u polaganom napretku dan po dan, istinski se veseliti napretku koji stiže polako, ali sigurno.

Pa koliko mu vremena treba? Zašto nije jednostavan? Zašto nije poput ostalih? – pitala se Dora i u sebi ponavljala: – Ne želim da bude poseban. Ne toliko…

Dori je odmah naglašeno da će cvijet izrasti u nešto najljepše što je ikada vidjela, ali mora se strpiti i uložiti puno ljubavi i truda. Možda je to kumovalo ogromnom nestrpljenju kod nje, možda da je znala da je taj put ipak nešto duži od par dana, da treba još više vremena, možda ne bi odustala, možda bi se trudila još i više. Ali, znamo da su djeca jako nestrpljiva, a imaju poprilično velika očekivanja.

No, ova priča naučila je djevojčicu Doru, ali i sve nas, kako za sve što radimo treba i strpljenja i puno, puno ljubavi i truda. Kao što djeca odrastaju i s vremenom postaju odrasli ljudi, tako je i ovaj mali, jadni cvjetićak prerastao u nešto zaista posebno. Priča je ovo koja ulijeva nadu da svaki trud zasluženo dobije i svoju nagradu, ma koliko god vremena trebalo proći do tog postignuća. Strpljen – spašen. Moju veliku preporuku imate!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite
%d blogeri kao ovaj: