Žena u bijelom kimonu – Ana Johns

Ovoj knjizi sam se radovala čim je najavljena. Ono što me prvo privuklo jest činjenica da je pisana po istinitim događajima. Iako je sama priča plod autoričine mašte, nadahnuta je nekolicinom događaja iz stvarnog života. Takve priče najviše volim čitati.

Radnju romana donose nam dvije glavne junakinje. Dok jedna priča svoju priču u dalekom Japanu 1957./58. god, druga u današnjoj Americi otkriva očevu dobro čuvanu tajnu, koja je vodi na neočekivano putovanje u Japan.

O ovoj knjizi imam dosta toga reći. Jako me se dojmila. Prvenstveno zbog same radnje, zatim upoznavanja kulture i običaja dalekog Japana, ali i zbog nekih radnji koje su se odvijale u to doba, a koje se nikako ne mogu opravdati. Pa krenimo redom.

Bila sam jaka za Kenjija. Prema ocu i Taru pokazala sam skrušenost i poštovanje. Prema baki bila sam brižna. Prema sebi, bila sam okrutna. Utapam se u osjećaju krivnje i ne mogu si oprostiti. Kad dođe moje vrijeme da prijeđem rijeku Sanzu, neću biti te sreće kao okaasan. Zbog njezine smrti ruke su mi uprljane, a odjeća natopljena njezinom krvlju. Već se borim protiv rijeke osvetoljubivih zmija koje ne praštaju.

Glavna junakinja s japanske strane, Naoko, predstavljena je kao djevojka koja se sa svojih sedamnaest godina zaljubila u američkog vojnika. S obzirom da je i on nju volio svim srcem, priča bi bila idilična da ljubav između Japanki i Amerikanaca tada nije bila društveno prihvatljiva, pa čak ni godinama nakon što su završili ratovanje. Za Naoko je obitelj imala savršenog, bogatog ženika koji ju je izvrsno razumio i čak u nekim stvarima i opravdavao, ali njeno srce bilo je za njenog Hajimea. Ono što je ta žena proživjela zbog svog izbora ne možete ni zamisliti. Toliko hrabrosti, toliko neke nadnaravne moći se u njoj nakupljalo u želji da ostvari svoje snove, sačuva svoju ljubav i obrani nevinu dječicu da je ona bila ta koja je na kraju pokrenula promjene tamo gdje zakona ni približno bilo nije.

Zapravo, boli me srce. Da Hajime i ja imamo djecu bilo bi isto. Sa svijetlom kožom i bademastim očima, ona je živi podsjetnik na to da smo izgubili rat, da američka zapadnjačka neobična pravila potkopavaju našu tradiciju, da su nam pokvarili krv. Ona je dijete miješane rase i iako nevina, njezino postojanje sramoti ih i plaši.

Iako sam joj se divila za svu njenu hrabrost, s druge strane u meni je izazvala toliko sažaljenja. Bila sam toliko ljuta na njenog oca, njenu baku koji su joj više puta okrenuli leđa zato što njeni izbori nisu bili društveno prihvatljivi. Ponosna sam bila na njenu majku koja je, baš kao prava majka, živjela za svoje dijete, dijelila njenu sreću, bila joj podrška u bitnim trenucima, pa makar i po skrivećki.

Odabereš li Hajimea i mogućnost da imaš to dijete, uzmi torbu. Idi k njemu. Više se nikada nemoj vraćati jer ćemo svi zbog toga patiti. – Oči joj blistaju od suza. – Odabereš li Satoshija, otiđi u školu, vrati se kući i budi spremna za vjenčanje. Baka i ja ćemo sve dogovoriti s primaljom koja će potvrditi da je maternica čista… ili će je očistiti ako nije.

Tori je također hrabra djevojka, koja otkrivši očevu dobro čuvanu tajnu, kreće na put otkrivanja istine. Taj put je odvodi daleko, na drugi kraj svijeta, u daleki Japan. Kako bi na neki način iskupila očeve grijehe i otkrila istinu, suočava se sa demonima prošlosti s kojima su se suočavale osobe vezane za tu istu tajnu.

Ono što me je najviše šokiralo jest činjenica da su u to doba postojali domovi za djevojke čija djeca nisu zaslužila rođenje. Djeca mješanaca. Strahota. Čak nisu ni davani na posvajanje, nego bi se ta djeca odmah pri rođenju ubijala. I što je najgore, obitelji djevojaka su još to sve i plaćale. Takav strašan, gnjusan čin, masno su plaćali kako bi se riješili djeteta koje će ukaljati ugled obitelji. Nikoga nije bilo briga što te djevojke žele, na silu ili na prevaru ih se dovodilo, drogiralo otrovnim čajevima koji bi već pošteno uništili plod do samog rođenja. Nešto zaista nehumano, gnjusno i za svaku osudu.

Ona je poslovna žena, Naoko. Ona zarađuje na takvima kakve smo mi pružajući im skriveno mjesto kako bi njihove obitelji izbjegle sramotu i gubitak časti. Onima koji si nisu mogli priuštiti njezinu naknadu, naplaćivala je samo jedanput. Za porođaj i smaknuće.

Ono što me je zaintrigiralo u ovoj priči o ubijanju nedužne dječice jest priča o malim kipovima koji su služili da prenesu dušu mrtvorođenog djeteta u raj, kao i priča o bratu Daiganu. Moram priznati da sam se pomalo iznenađujuće šokirala saznanjem tko je zapravo bio brat Daigan.

Naoko je žena vrijedna divljenja. Ona je pravi primjer toga da nešto što će se nekome učiniti tek sitnicom drugome može vrijediti cijeli svijet. I najmanja promjena može uzdrmati nečije svjetove i donijeti dugo priželjkivane promjene.

Naoko, ti si poput slijepog čovjeka koji je putovao noću noseći svjetiljku. Nije mu trebala da vidi, bila je upaljena kako bi drugi vidjeli njega. Ti i dalje nosiš svjetiljku za sve nas. Nikada ti nije trebala da znaš kojim putom ideš.

Ova priča sjajno je napisana, iznimno i emocionalno uvjerljivo svjedoči o nepobjedivoj nadi. Ovo je jedna potresna priča o dvije iznimno hrabre žene koje se bore za ono što im je bitno, svaka na svoj način. Ovo je knjiga u kojoj ćete pronaći poveći broj mudrih izreka koje vrijedi zapisati, zapamtiti i živjeti po njima. Ovo je priča koja će nas poučiti o važnosti kulture, ljubavi, obitelji i doma. Ovo je priča koju vrijedi pročitati i pričati o njoj. Moju veliku preporuku imate!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

Create your website with WordPress.com
Započnite
%d blogeri kao ovaj: