Mletački sokol – Milena Benini

“Mletački sokol” je SF roman nedavno preminule Milene Benini. Roman je pomalo neobičan, ali jako zanimljiv.

Ako ste možda u periodu od 1999. do 2003. godine gledali SF seriju za mlade “Pleme” (The Tribe), ova knjiga me odmah asocirala na nju. U seriji je većina umrla od nepoznatog virusa, a na životu je ostala samo nekolicina mladih koji su bili prepušteni sami sebi. Upečatljive boje kose, zelene, roze, nebeski plave, ostale su mi dan danas u pamćenju.

“Yo, mi smo potomci ljudi koji su se toliko voljeli pretvarati da su si stvorili vlastiti mali svijet. Ako se prestanemo pretvarati, što smo?”

“Normalni?”

Normalno je izmišljotina.” Pogledala ga je sumnjičavo podignute obrve. “Ti se osjećaš normalno?”

Yoshitaka se nasmije. “Na dobar dan.”

Upravo ova knjiga Milene Benini vrti radnju oko siromašnih stanovnika Lazzaretta, umjetno osmišljenog područja napravljenog od brodova i otpada. Indigo likovi sa također upečatljivim bojama kose, koji bi dali sve, pa i više nego što možemo zamisliti, za samo jednu karticu zlatnog turističkog zdravstvenog osiguranja.

Osim toga, radnju dodatno začinjava Luca, bogataški sin koji bježi pred ubojicom sa Serenissime na Lazzarette. Tamo nailazi na Yoshitaku, mladića koji izrađuje suvenire kako bi prehranio mlađeg brata i sestru. Njegov mlađi brat je bolestan i spreman je učiniti bilo što za Lucinu karticu zlatnog turističkog osiguranja.

Osjećao je pod obrazom svilenkaste niti indigo plave kose koja je mirisala na pamuk. To se činilo neobično stvarnim, dovoljno dalekim od svega što je prije u životu poznavao da ga zadrži usidrenog, bar nekim malim dijelom povezanog sa svijetom oko sebe. Sve drugo izgubilo je smisao, logiku, čak i oblik, pretopilo se u zavijanje koje nije mogao zaustaviti.

Autorici je mašta bila jača strana, izvrsno je zamislila krajolik u kojem se radnja odvija. Predstavila ga je kao Veneciju budućnosti. Nije to više Venecija koju poznajemo, romantična, bajkovita… U ovom romanu Venecija je “nadograđena”, od umjetnih stijena, renesansnih sajmova, zabavnih parkova, pa sve do plovećih slamova skrpanih od otpada i ostataka brodova koji se drže za genetski modificirane koralje.

Ono što je zanimljivo, ali i pomalo neobično, jest to što svi žive nekakvim dvostrukim životom. Jedan je onaj stvarni, drugi je virtualni. Za čas skoknu u igricu, tamo otkriju što ih zanima, obave koji zadatak, pa i potuku se ako zatreba i eto ih nazad u stvarni život. U nekim trenutcima se jednostavno osjećate kao sudionik neke velike kompjutorske igrice koju svi igraju. Moram priznati da mi je to bilo jako interesantno. Iako u stvarnom svijetu zazirem od previše interneta, u knjizi je to bilo fantastično uklopljeno. Kao što uđemo u Google ako nas nešto zanima, tako su likovi u knjizi ulazili u igricu kako bi nešto otkrili, riješili…

U tom trenutku, iz šume se pojavio neki nepoznat samuraj, a Shinobu je u uhu začuo zvonce koje poziva na dvoboj. Pred očima su mu zasvijetlile opcije: prihvati izazov, pregovaraj, odbij. Automatski je kliknuo “odbij borbu” i nastavio pisati: ako je tip već toliko nepristojan da poziva na dvoboj iako vidi da radi nešto drugo, nije se htio upuštati ni u dijalog s njim.

Dva glavna junaka dolaze iz dva različita svijeta. Jedan je omiljeni bogataški sin, sklon ludim provodima i naviknut da njegovim životom upravljaju čak tri žene. Da, dobro ste pročitali. Obitelj je to koja na čelu ima samo žene, tzv. matrijarhat. Tako Lucinim životom zapovijedaju baka, majka i sestra. Određene slobode ima, ali njihova riječ je zadnja. S druge strane imamo siromašnog mladića, koji krpa kraj s krajem kako bi njegova obitelj preživjela. I divno je vidjeti kako ta dva mladića, iz dva sasvim različita svijeta, uživaju u međusobnom društvu. Tako se dobro nadopunjuju, možda iz potpuno pogrešnih namjera, ali na koncu među njima se razvija jedan poseban odnos.

Sof je bila živa i zdrava, i to ga je trebalo radovati, a uspijevao je osjetiti samo povrijeđenost. Ne samo zato što mu nije javila da je dobro čim je mogla – to je bar donekle mogao razumjeti – nego i zato što ga je tako olako postavila kao metu, čak ga ni ne upitavši za mišljenje. Digni nogu, igraj igrice, gnjavi poslugu. To je bilo sve što se od njega očekivalo.

Moram priznati da nisam bila fan SF tematike, ali u zadnje vrijeme sve više volim skoknuti na jedan kvalitetan SF izlet. I otkrivam da mi odgovara. Baš uživam čitati i istodobno razvijati sve te filmove u svojoj mašti. Ovaj roman je toliko obogaćen svim tim scenama i čisti užitak je bio čitati ga. Iako u stvarnom životu ne bih srčano branila neke izbore glavnih junaka, u ovom imaginarnom svijetu mi je to itekako odgovaralo. Pa čak i jedna posebna, neobična ljubavna priča koja se rodila između njih, bila mi je simpatična. Priznajem da jest. A o čemu pričam, ostavljam da saznate sami čitajući ovaj vrhunski zamišljen roman. Moju preporuku imate.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

Create your website with WordPress.com
Započnite
%d blogeri kao ovaj: