Ti si moje sve – Sanja Srdić Jungić

“Ti si moje sve” drugi je roman domaće autorice Sanje Srdić Jungić. Većina ju već poznaje po romanu “Zvijezde među nama”. Ja osobno ga nisam čitala, tako da je ovo zapravo bio moj prvi susret sa Sanjinim stvaralaštvom.

Ideja romana mi se jako sviđa. Prvenstveno zato što je zamišljen kao jedan ljubavno – obiteljski roman sa čak dvije opcije. U prvom dijelu glavna junakinja tragičnom nesrećom gubi oca, obitelj se raspada, ali zato pronalazi ljubav svog života. U drugom dijelu obitelj je na okupu, čak i u nešto većem broju, svi su i više nego sretni, osim nje. Njoj drastično fali muškarac njenog života iz prvog dijela priče.

Nisi trebao otići. Nedostaješ mi svake sekunde svakoga dana. Znaš kako kažu, da bol liječi sve rane? To je prokleta laž. Uvijek će me isto boljeti. Samo što uz odrastanje naučiš i bolje lagati oko toga.

Ono što ona mora odabrati, nije nimalo lako. Odabrati ljubav svog života, ili se prikloniti sreći svoje obitelji sa golemom čežnjom u srcu? Našla se u jednoj poprilično nezavidnoj poziciji.

Nikad ne bi mislila da će se ples s ocem, koji joj je trebao biti najveća sreća, pretvoriti u jedan od najtužnijih trenutaka koje je iskusila u životu. Njegova prisutnost ovaj je put samo naglašavala Aleksovu odsutnost i nije bila sigurna koliko će takvih trenutaka još moći izdržati. Ljubav prema ocu i obitelji bila je jedno. Ljubav prema srodnoj duši nešto sasvim drugo.

Svih nas je, barem jednom u životu, kopkalo ono malo pitanjce što bi bilo da smo u određenom trenutku odabrali nešto drugo, da nismo išli putem koji smo zacrtali, nego možda nekim drugim, lakšim/težim putem? Ono famozno “što bi bilo kad bi bilo…”. I zato mi je ova priča jedno veliko oduševljenje. Iskače iz gabarita jedne standardne ljubavne priče. Doduše, ja bih je čak djelomično svrstala i pod obiteljsku dramu, jer ova priča je puno više od običnog ljubića.

Sanja je unijela cijeli koloplet emocija u ovu knjigu. Vjerujem da joj nije bilo lako napisati ovaj roman. Koliko god priča možda bila imaginarna, u nekoliko detalja se podudara sa njenim životom. Neću kriti da mi je bilo užasno teško čitati ovaj roman. Da sam unaprijed pročitala o čemu se radi, vjerojatno ga ne bih još uvijek uzela u ruke. Ali, tvrdoglavi škorpion u meni ne dozvoljava da odustanem od knjige koju započnem čitati. Ovako, kopalo me još uvijek po živoj rani, i nakon dva mjeseca osjećala sam se onoliko jadno i shrvano kao i onog dana kada je moj otac umro. Nakon što sam pročitala zahvalu na kraju knjige, zatvorila sam knjigu, poslala Sanji poruku i isplakala oceane suza. Toliko me je pogodilo sve to da sam morala uzeti koji dan da koliko – toliko sredim emocije i sjednem napisati svoj osvrt.

Čuti najgoru vijest u životu vjerojatno je i najgori trenutak bilo koje tragedije. Preživiš ga isključivo nagonski, jer ti vlastito tijelo ne da da se samo sklupčaš na pod i umreš kada čuješ da si izgubio voljenu osobu. Ipak, probuditi se sljedeće jutro i spoznati da je sve što se dan prije dogodilo bilo istinito i da će se takav trenutak ponavljati svako jutro do kraja tvog života… vjerojatno je jednako bolno. Ako ne i gore.

Kao što sam već rekla, nisam čitala Sanjin prvi roman, pa ga ne mogu usporediti s ovim, ali ovaj roman je poprilično zrelo interpretiran. Nije to još jedan u nizu tipičnih ljubavnih romana, ovdje su predstavljena cijela dva svijeta na leđima jedne djevojke. Djevojke koja se mora odlučiti koju varijantu svog života odabrati, kojoj se strani prikloniti. Da je sve bajno i krasno, ne bi bio ni najmanji problem. Dapače, da se mene pita, najbolje bi bilo, da je moguće, stvoriti treću varijantu u kojoj bi Elena izabrala iz svakog dijela ono najbolje. Ali to nije moguće, pa ostaje izbor između sretne obitelji ili pak sretne Elene.

Ti si moje sve. I ne želim da mi prođe više ijedan dan a da ne vidim tvoj smiješak.

Zamislite da ste u Eleninoj koži. Vjerujem da vam ne bi bilo lako izabrati. Kako zapravo možeš birati, ako znaš da će uvijek netko patiti? Kako svojoj obitelji izabrati nesreću? A opet, kako biti sretan gledajući tu istu sretnu obitelj a u duši biti nesretan do bola?

Bez obzira na to što je znao da ih njegov tata vjerojatno gleda, kao i mnogi prolaznici i putnici, poljubio ju je kao da mu je to posljednja stvar koju će napraviti na ovom svijetu. A onda… Onda je otišao.

Sanji skidam kapu zbog ove tematike. Koliko god mi bolno bilo čitati, zapravo je radnja skroz zanimljivo složena. Priznajem da sam se šokirala izborom koji je Elena odabrala, ali zadnja rečenica me ipak razveselila. Ja sam osoba koja vjeruje u sudbinu, a zadnja rečenica mi je dodatno ulila vjeru u nju. A vjerujem da će sudbina uplesti svoje prstiće i u odabir vaših knjiga za čitanje, te će se tako i ova naći u vašim rukama jer moju ogromnu preporuku imate!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite
%d blogeri kao ovaj: