“Mi koji smo preživjeli” mi je definitivno najbolji pročitani roman ove godine. To je roman o židovskoj obitelji Kurc koja je samim čudom preživjela Drugi svjetski rat. Autorica romana je Georgia Hunter, koja je unuka jednog od preživjelih članova te obitelji.
Ono što je najzanimljivije, autorica do srednje škole nije uopće znala da joj je djed Židov, niti je znala za težak život svoje obitelji. Saznavši za tu informaciju, prikupljala je informacije od svojih rođaka koji su pričali priče o svojim bakama i djedovima, koji su bili braća i sestre Georgijina djeda. Na temelju tih priča nastala je ova knjiga.
Sol i Nechuma Kurc imali su tri sina i dvije kćeri. U toku rata svi su bili razdvojeni. Neki od njih nisu godinama čuli za svoju obitelj. Živjeli su u neznanju, s nadom da su preživjeli, a nakon dužeg vremena bez informacija čak su se i mirili sa sumnjom da njihove obitelji više nema. Njihov dotadašnji bogati život sveo se na bitku za preživljavanjem, borbu za goli život na komadiću otvrdlog kruha i malo vode.
Gdje god da ih je rat odveo, nisu se mogli predstavljati za Židove. Biti Židov u ratu značilo je sigurnu smrt. Kritvorili su dokumente i predstavljali se kao arijevci. Dobiti posao značilo je trenutnu sigurnost, ali strah je stalno bio prisutan. Nije se moglo pouzdati niti u susjede jer bi ih odali za porciju krumpira ili paketić jaja. Toliko malo je vrijedio jedan život.
Iza korica ove knjige krije se nevjerojatna priča. Obitelj Kurc je prava obitelj lavova. Svaki od njih imao je nevjerojatan poriv za preživljavanjem i još nevjerojatnije ideje kako ostvariti svoje planove o bijegu. Snalažljivosti im nije nedostajalo, ali bogme ni hrabrosti.
Živjeti, a ne znati što je s ostatkom vaše obitelji nije bilo nimalo lako. Krenuti na put u “obećanu zemlju” a završiti u nekoj šumi kopajući vlastiti grob bilo je prestrašno. Imati “muda” pretrčati zemljište na kojem se kopalo s nadom u siguran bijeg bez metka u leđa bilo je koliko hrabro toliko i nepromišljeno ludo. Zatrudnjeti usred rata, roditi dijete negdje u snijegom i ledom okovanoj šumi zvučalo je strašno. Posebno kada je dnevna porcija hrane bila nedovoljna i za jedno, a kamoli za obitelj. Biti odvojen od obitelji o kojoj ne znaš ništa, koja ni o tebi ne zna ništa, koja te praktički već oplakala i vjeruje da će izgubiti život u neznanju o svojim najmilijima bilo je sve samo ne život.
Koliko je samo osjećaja uneseno u ovu priču, koliko boli, tuge i drame. Čitala sam je poprilično dugo, nekih petnaestak, dvadeset dana. Jednostavno se ova knjiga ne može čitati brzo. Toliko je potresna da su ponekad i dvije stranice dnevno previše. Ali opet s druge strane toliko oduševljava taj poriv za preživljavanjem, ta borba i snalažljivost tih ljudi za sebe i svoju obitelj. Ovo je knjiga koja s jedne strane pokazuje koliko je ljudski život za jedne bezvrijedan a za druge neprocjenjiv. Jedni bi prodali nekoga za samo jedan obrok, dok bi drugi učinili sve, pa čak i ono što se čini nemoguće, da spase svoju obitelj.
Ova knjiga me posebno dotakla. Potresna je i veličanstvena od samog početka do kraja. Dokaz je koliko zla na svijetu može postojati, koliko nevinih ljudi gubi živote, ali je i dokaz koliko toga čovjek može smisliti i napraviti da spasi sebe i svoje bližnje. Iako, potresna i na trenutke užasno mučna, mene je oduševila. Uvijek će imati posebno mjesto u mom srcu. Ovo je knjiga koja se mora čitati i o kojoj se treba pričati. Moju veliku preporuku imate.
Veličanstvena.knjiga 