
Pravi leptiri mogu odletjeti i pobjeći. Vrtlarovi leptiri slobodni su tek ako padnu.
“Vrt leptira” pomalo je neobična knjiga. Ona će vas osvojiti toliko da nećete moći prestati čitati, a s druge strane toliko je teška da će vas poprilično zgroziti. Ili ćete je voljeti ili ne, trećeg nema. Ja spadam u prvu skupinu. Koliko god neki djelovi zvučali nehumano, ipak ju nisam mogla ispustiti iz ruku.
Čovjek kojeg djevojke u knjizi nazivaju Vrtlarom, u svojoj je izoliranoj vili uredio jedan poseban Vrt . Nitko nije mogao do njega jer je bio toliko vješto zakamufliran. U tom Vrtu , osim prekrasnog cvijeća i raskošnih stabala, nalazili su se posebno dragocjeni leptiri. No, ne bilo kakvi leptiri. Bile su to suviše mlade djevojke u rasponu od 16 do 21 godine. Njih je Vrtlar birao za sebe, otimao ih je i na svaku od njih tetovirao leptira, njihov “zaštitni znak”.
Kao i imena, rođendane je u Vrtu bilo bolje zaboraviti. Kako sam upoznavala druge djevojke, tako sam shvaćala da su sve vrlo mlade, ali nijednu nisam pitala koliko joj je godina. Nisam vidjela smisao u tom pitanju. Sve smo ionako bile na putu u smrt, na što su nas hodnici svakog dana podsjećali, pa čemu onda pogoršavati stvar?
U trenutku kada priča započinje, tajanstveni Vrt je već otkriven, a priču o Vrtu djevojka Maya priča trojici agenata FBI-a. Ono što će Maya ispričati potpuno je nezamislivo jer ona ipak zna za sve užase koje je doživjela zajedno sa drugim djevojkama. Ali, nekako ni ona ne može ispričati sve, kao da nešto krije inspektorima cijelo vrijeme.
Vrtlar je bio bolesno uvrnut čovjek. Njegova opsjednutost mladim djevojkama i željom da ih zauvijek sačuva tako mladima i lijepima, totalno je neshvatljiva i neopravdavajuća. Ta tko je on da može nevine djevojke lišiti slobode, odlučivati o njihovu životu, iskorištavati njihova tijela i na kraju krajeva otjerati ih u preranu smrt? To može samo osoba koja je odavno zaboravila što znači biti pri zdravoj pameti.
Smrt je u Vrtu bila neobična; uvijek prisutna, uvijek moguća, ali uvijek nevidljiva. Djevojke bi bile odvedene i potom bi se u hodniku našao novi par krila. Većina djevojaka nikad prije Evite nije vidjela nečiju smrt.
Fascinantna je povezanost tih djevojaka. Koliko god im teško padalo što su osuđene na takav okrutni život, imale su jedna drugu. Svaka od njih znala je što točno proživljava ona druga i bile su si međusobna podrška.
Dolazak nove cure bio je stresan za cijeli Vrt. Sve bi se cure uznemirile, prisjećajući se vlastite otmice, prisjećajući se prvog buđenja u Vrtu. Suze su bile neizbježne, a tad bi nastupio kaos. Nakon što bi se nova cura prilagodila, neko bi vrijeme bio mir, i tako sve do iduće smrti, do novog para krila u staklenoj vitrini, do nove nove cure. Vrtlar je uvijek… ili barem najčešće… pazio na raspoloženje u Vrtu.
Vrtlar sam po sebi, koliko god okrutan bio, okarakteriziran je kao negativac poetske osobnosti. On je osoba koja izričito voli ljepotu. Čitav život traga za ljepotom, a kada nađe idealan primjerak, trudi se u naumu da tu ljepotu i sačuva za vječnost. Neshvatljivo mi je to da se ipak znala pronaći pokoja djevojka koja bi obožavala Vrtlara, ulizivala mu se i željela biti njegovom omiljenom djevojkom. Za takve djevojke je Vrtlar imao posebno mjesto na kojem im je tetovirao leptira. One su ga nosile na licu da ga svi vide. Koliko god ja to ne mogu zamisliti i, opet s druge strane i razumijem da su mu htjele povlađivati. On se prema njima manje – više odnosio pristojno, dok okolnosti nisu zahtijevale drugačije, a one više nisu znale za drugačiji način života. Zaboravljale su čak i na vlastito ime i prezime, koristile su se samo nadimkom koji bi dobile dolaskom u Vrt . No u određenim trenucima, koji se sasvim umjereno pojavljuju u knjizi, ima poprilično gnjusnih događaja u kojima isti taj Vrtlar provodi teror nad njima, siluje ih i dopušta svom nasilnom sinu da ih maltretira na svoj način.
– Kako se zoveš?
– Vrtlar me nazvao Maya.
– Ali to ti nije ime.
– Ponekad je lakše zaboraviti, znate – vrti jednu manšetu među prstima, kotrlja rub brzim pokretima. Vjerojatno ima vješte prste, s obzirom na posluživanje pribora. – Zaglavili ste unutra, nemate šanse za bijeg, nemate šanse za povratak u stari život, što će vam onda ime? Samo si pogoršavate bol sjećajući se nečega što više nikad nećete imati.
– Želiš reći da si zaboravila vlastito ime?
– Želim reći da me slobodno i vi zovete Maya.
Dot Hutchison toliko je živopisno opisala sam Vrt i Vrtlarovu opočinjenost ljepotom da čitatelj zapravo razumije taj poprilično bizaran svijet koji je Vrtlar stvorio. Autorici se treba priznati da je napisala jedan zanimljiv, pomalo neobičan, ali poprilično intrigantan živopisni roman prepun napetosti i očaja. Uz to, ovaj roman priča i o odnosu djevojaka koje su imale samo jedna drugu. Potpuno različiti karakteri, a prijateljstvo i međusobna podrška su im bili sve. Ovo je jedan upečatljivi triler koji morate pročitati, moju preporuku imate.