Design a site like this with WordPress.com
Započnite

Moj tata spava s anđelima (Mali ratni dnevnik) – Stjepan Tomaš

Svoju preveliku muku ne možeš zadržati u sebi.Kad je izgovoriš,olakšaš si dušu.Podijeliš li s nekim svoju bol,ona će se – kažu – prepoloviti.Podijeliš li s nekim svoju radost,ona će se – kažu – udvostručiti.

“Moj tata spava s anđelima (Mali ratni dnevnik)” autora Stjepana Tomaša potresan je roman za djecu koji je usmjeren na strašnu dječju ratnu stvarnost.

Svi se plaše,više ili manje,ali mnogo više od straha pred smrću (što nije čudno,ta samo jedan život svatko ima) gardisti se boje ranjavanja,tuđeg kukavičluka,podmuklosti,izdaje,onog što će ugledati kad uđu u spaljeno i opljačkano selo.

Roman je izvorno bio kraći,pod naslovom “Moj tata spava s anđelima”.No,nakon godinu dana autor je dodao još dva poglavlja:Sto pinkafeldskih dana i Mir,ali rat.Tim dodatkom proširio se i naziv romana na “Mali ratni dnevnik”.

Djevojčica Cvijeta je naš vodič kroz rat.Ona bilježi sve što vidi,osjeća,doživljava,sve razgovore sa obitelji i prijateljima,svoja pisma,pjesme s radija,svoje misli…sve to u vidu malih dnevničkih zapisa.

Kako ne zapisati ono što se događa meni,mojoj obitelji,mojim susjedima i sugrađanima,mojoj domovini!?

Radnja počinje na prvi dan škole 1991.Dan kada se sva djeca vesele početku nove školske godine i druženju sa prijateljima,no ne i Cvijeta i njeni prijatelji.Naime,Osijek je pod opsadom,i umjesto školskog zvona,sve što Cvijeta može čuti je zvuk granata.

Ovaj roman je jako potresan.Dovoljno je samo pogledati tematiku da bi se osjetili tužni i nemoćni.Prisjetiti se sveg onoga što rat nosi sa sobom poprilično je mučna stvar…Jer nije pošteno,zaista nije pošteno da se takve stvari događaju,nije pošteno da prvenstveno djeca proživljavaju rat umjesto da se bezbrižno igraju na livadama,travnjacima,igralištima,u parkovima…Nije pošteno da 12-godišnja djevojčica Cvijeta (i sva djeca ovog svijeta) provodi dane otpuštajući svoje ratne misli na papir kako bi zadržala zdrav razum.Nije pošteno da se ona u tim godinama naslušala zvuka granata umjesto da sluša vesele pjesmice na radiju;natrčala u skloništa na zvuk opće ili zračne opasnosti umjesto da veselo trči sa prijateljicama u parku;nagledala smrti svojih bližnjih umjesto da se veselo druži s njima;napatila i straha,mraka i hladnoće,umjesto da se veseli u toplom i osvjetljenom domu sa svojom obitelji…

Požalila sam se mami da kroz pukotinu uz zaštićeni prozor pomalo vidim,samo dio ulice. -I to je bolje,kćeri – odgovorila mi je – nego da gledaš kroz rupu koju bi u zidu načinila granata.Ne dao nam Bog takav prozor. Mama je u pravu (kao i uvijek).Ali osjećam:što mi se više smanjuje obzor,domovina je u meni sve veća.

Nasilje,strah,patnja,glad,tjeskoba, neizvjesnost,hladnoća,tama,…sve to vlada ratnim razdobljem,nema gledanja televizije jer nema struje danima,nema ni grijanja,radio se sluša povremeno na baterije i to samo vijesti par minuta…Nema igranja vani,nema virenja kroz prozor,nema svjetla u kući,nema standardnih životnih uvjeta…

Roditelji pribjegavaju krajnjem rješenju,a to je izbaviti djecu iz ratom zarobljenog grada,tako i Cvijeta odlazi u Austriju,u Pinkafeld.Još jedna grozomorna situacija za dijete,jer koliko god da se sigurno osjećala tamo,zabrinutost za roditelje koji su ostali u ratom zarobljenom gradu je prevelika.A čežnja za domom je još veća.

Tijelom sam u Pinkafeldu a duhom u Osijeku.Tek smo doputovali,a ja već razmišljam o povratku.Hoće li naše izbjeglištvo odista trajati samo nekoliko tjedana kako nam je obećano? Ispunjava me strepnja,od moje vedre prirode ni traga.Sreća je ostala u Osijeku.Tek sjećanje na dane provedene u podrumu,na mrak ili svjetlo svijeće,na osječke nedaće,hrabri me da istrajem. Prisjećam se tatinih riječi kako je uvijek nekome gore nego meni.To je istina,ali svatko SVOJU muku osjeća.

Povratak u Osijek ne donosi olakšanje.Naprotiv,donosi još veću tjeskobu.Jer mir vlada samo prividno,a granatiranje nikako da prestane.Zapitam se zašto su se djeca vratila ako još ne vlada mir?Zašto su požurili sa povratkom doma?Ali ono što nam tada Cvijeta iskazuje,njene misli i osjećaji su duboko potresni.Čak se više ne boji smrti,boji se nečeg goreg.Ima li nešto gore od smrti?Rekli bismo da nema.Ali za Cvijetu ima.Itekako ima.Od smrti je čak gore to neizdrživo stanje,ta konstantna granatiranja koja nikako da prestanu i kojima jedna 12-godišnja djevojčica ne vidi kraja.

Bojim se živjeti. Bojim se da ću,pokolebana,odbaciti ovaj dnevnik i olovku,da ću zarinuti glavu među dlanove i plakati,plakati,plakati. Bojim se da je zlo u čovjeku jače od dobroga,bojim se da će me napustiti nada a ispuniti strah,bojim se da će sutrašnji dan biti gori od današnjeg. Bojim se da se više nikada neću prestati bojati.

Knjiga je jednostavno pisana,izražajno razumljiva djeci,kojoj je prvenstveno namijenjena,točnije kao lektira učenicima šestog razreda,Cvijetinim vršnjacima.Nesumnjivo je da će uzburkati osjećaje,izmamiti nemali broj suza i osvjestiti na važnost mira.Dosta toga je ostalo neispričano,ali ponešto vam ostavljam i da sami otkrijete. Da zaključim:Mir je neophodan za zdrav život svima,prvenstveno djeci.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: