“Od Claya most” je novi roman Markusa Zusaka na čije je pisanje Markus potrošio dosta vremena,otprilike nekih 13 godina.To je obiteljska saga o gubitku,smrti,ranjivosti,razočaranju, praštanju i pomirenju…
Iako se radnja romana većim dijelom vrti oko predzadnjeg brata Claya,kroz priču nas vodi najstariji brat Matthew.Roman je sam po sebi težak,radnja skače iz prošlosti u sadašnjost,pa opet u prošlost,zatim u još jednu prošlost ali s drugim likovima,pa ponovno sadašnjost i tako u krug.Ono što vam je neophodno potrebno za uopće započeti čitati jest puna pozornost,koncentracija na čitanje,inače se lako pogubiti u tom “vremenskom vremeplovu”.
Metaforu možemo pronaći čak i u naslovu.Iako je Clay jedan od braće koji gradi most,clay je također i engleska riječ za glinu.Od Claya most (Clayov most) ili glineni most – i jedno i drugo je točno,ovisno o tome na koji most mislite,onaj pravi most ili most ljudskog zbližavanja.
Stajao je kao kakav vjerski spomenik,kao katedrala oca i sina,stajao sam kod lijevog luka. I znao sam da je načinjen od njega. Od kamena,ali i od Claya.
Petorica braće Dunbar (Matthew,Rory,Henry,Clay i Tommy) prepušteni su sami sebi i međusobno se odgajaju.Majka im je umrla od raka,a otac ih je shrvan tugom napustio.Teško je bilo pomiriti se s dva gubitka,ali svatko je to istrpio na svoj način.Imali su čak i svoj,ajmo to tako nazvati,mini zoo.Nekih 5-6 životinja su nabavili i svakoj od njih nadjenuli ime po junacima iz Ilijade i Odiseje,knjige koju je njihova majka obožavala i uvijek im čitala odlomke iz nje.
U fokusu priče je četvrti od petero braće,Clay.On je kao dječak uživao slušati priče svojih roditelja.Njega je najviše potresla majčina smrt i očev odlazak.Clay je volio čitati,puno čitati.Sviđala mu se Carey i volio je s njom provoditi dane.Volio je i satima trčati.Trenirao je redovito i naporno kao da se priprema za nešto jako bitno,ali nije znao što.Osjećao je da čeka poseban dan.
Kao što sam rekao,kad je bio dečko,bio je najbolji od svih nas.Roditeljima je baš bio onaj posebni.U to sam siguran,jer se rijetko tukao,jedva da je plakao i sve o čemu su govorili i što bi mu rekli prihvaćao je s oduševljenjem.
A taj dan je došao sa dolaskom Michaela Dunbara,njihova oca.Oca koji nije bio poželjan nakon što ih je nemilosrdno ostavio prepuštene same sebi.Oca kojeg su od tog dana zvali Ubojica.Otac je došao u nadi da mu netko od sinova pomogne u izgradnji mosta,na što se odazvao jedino Clay.Iako su braća podržala Clayevu odluku,ona im nije bila pretjerano draga,smatrali su da ne zaslužuje ničiju pomoć…
Kad su otišli do kuće i sjeli na stepenicu trijema,Ubojica je djelomično utonuo.Raširio je ruke,uhvatio se za lice. “Došao si.” Da,pomislio je Clay,došao sam. Da se radilo o nekom drugom,ispružio bi ruku i stavio mu je na leđa da mu da do znanja da nema problema. Samo što nije mogao.
Kao što sam već rekla,knjiga je iznimno teška za čitanje.Dugo treba da se naviknete na Zusakov stil pisanja.Ponekad sam imala osjećaj kao da piše u natuknicama za scenarij,a ne kompletnu knjigu.Puno vremena treba za stapanje s knjigom,meni je trebalo čak pola knjige.Ali kad krene,onda vas vuče dalje čitati.Jer radnja je odlično zamišljena.Priča je genijalna,ali po meni jako težak stil pisanja.Čak po prvi put u životu smatram da bi film bolje prikazao svu tu čar ovog djela.Jer ono što knjiga nudi je iznimno,ali komplicirano izneseno.
U sadašnjosti,mladić je hodao prema nečem što je zasad tek čudesan,izmaštan most. U prošlosti je postojao drugi mladić kojeg je put – znatno dulji i iz udaljenijeg razdoblja – također donio ovamo,ali u zreloj dobi.
Dječake,kasnije već momke Dunbar, prati teško djetinjstvo.Njihov idiličan život u kojem idu u školu,sviraju klavir pod budnim majčinim okom i slušaju priče iz Ilijade i Odiseje pretvara se u pravu noćnu moru koja ih uništava dan po dan,sat po sat.Prošli su cijeli pakao majčine bolesti,od samog početka do žalosnog iščekivanja trenutka smrti.Cijeli vrtuljak emocija su proživjeli,od tuge i straha,do bijesa i šokantnog napuštanja.
Odnijeli smo je sa sprovoda. S jedne strane smo bili Henry,Clay i ja.S druge Michael,Tommy i Rory – baš kao i naše nogometne ekipe kod kuće – a žena u lijesu nije imala težinu.Lijes je pak bio težak cijelu tonu. Bila je pero obloženo kamenjem.
Možda je i sama krivnja zbog takvog čina natjerala njihova oca na gradnju mosta.Mosta koji mu je prijeko potreban za preživjeti zimu i poplave.Ali,ono čemu nas ova knjiga zapravo uči jest onaj bitniji “most”,most koji spaja duše,koji ujedinjuje razorenu obitelj,koji ruši prepreke i jača ljubav i odnose.
“Sve što je u životu izradio nije bilo načinjeno samo od bronce,mramora ili ulja,nego i od njega samog… Svega što je u sebi sadržavao.”
Stoga svakako savjetujem čitanje ove knjige o jednoj obitelji koja mora proći sve emocionalne prepreke i izgraditi mostove ponovnog ujedinjenja.Još jednom napominjem,knjigu čitajte samo onda kada ste u mogućnosti skoncentrirati se samo na nju.Tek tada ćete uspjeti spoznati pravu čar ovog djela.
Gurnuo mi je ruku ravno na srce.”To treba osjećati tu.” Odjednom se u njemu pojavila takva ozbiljnost,takva bol,navrla je poput sile klavira.Najtiše riječi su najgore. “Treba patiti toliko da ga to gotovo ubije”,rekao je,”jer,u božju mater,tako mi živimo.”
I ne zaboravite,zajedništvo je jako bitno.A tome nas uče i braća Dunbar.Jer koliko god da su bili barbari,kolika god bila netrpeljivost među njima,koliko god se puta potukli na “mrtvo ime”,na kraju su uvijek bili tu jedan za drugoga.A to je lekcija za cijeli život.
“Došao si”,rekao sam,”došao si”,i tako sam ga čvrsto grlio,a onda smo se svi,svi mi muškarci tamo,smiješili i plakali,plakali i smiješili,i jedno se oduvijek znalo,ili je to barem znao on: braća Dunbar mogu raditi što žele,samo se uvijek moraju vratiti kući.
Veličanstvena.knjiga 