“Tangerka” je roman prvijenac autorice Christine Mangan.Priča je to o ljubavi,opsesiji,bijegu i prijateljstvu prepuna laži i spletki.
Alice Shipley,mirna i povučena djevojka,udaje se za Johna McAllistera i započinje s njim novi život u vrelini afričkog grada Tangera.Iako je došla tu s velikom nadom u bolji život,Alice se nikako nije mogla priviknuti na život u Maroku,bilo je to previše “živo” za njezin pojam.Alice je počela razvijati sve veći i veći strah,do te mjere da se nije usudila izaći iz stana.Anksioznost ju je doslovno gušila i zatvarala se u sebe.Dok je ona u sebi “umirala” i utapala se u strahu,John je živio život punim plućima.
Jednog dana na Alicinim vratima se pojavila Lucy,njena donedavno najbolja prijateljica.Alice i Lucy su bile cimerice na fakultetu.Iako obje karakterom odskaču jedna od druge,bile su nerazdvojne.Sve do jedne zimske večeri prije godinu dana kada se dogodila strašna nesreća.Od te kobne večeri njih se dvije nisu vidjele ni razgovarale.
Ako me je naša zadnja godina na Benningtonu ičemu naučila,to je da ništa nije konačno.Sve se mijenja,prije ili poslije.Vrijeme prolazi,bez ograničenja – ma koliko se netko trudio da ga zaustavi,promijeni,nanovo ispiše.
Lucy je po prirodi živahna i neustrašiva,te svojim lukavim trikovima uspijeva postići da Alice napokon izađe iz sobe.U jednu ruku to se Johnu nije sviđalo.A s druge strane,Alice je počela gušiti Lucyina prisutnost.Na vidjelo su počele izlaziti tajne iz prošlosti,koje nam svaka od njih donosi iz svog kuta gledišta.A uz to,Lucy svojim spletkama neupitno izluđuje Alice,koja više nije sigurna ni u što.A kada Alicin suprug John nestane,Alice počinje sumnjati u sve oko sebe:u Lucy,u svoj dolazak u Tanger,pa čak i u vlastito mentalno stanje…
Nije to bilo mjesto gdje netko može tek tako doći i pripadati mu… Bilo je to mjesto koje nadahnjuje pobune,mjesto koje to zahtijeva od svojih stanovnika,građana.Mjesto gdje se svi moraju neprestano prilagođavati,truditi,boriti se za ono što žele.Pogledala sam ženu ispred sebe.Bilo je to mjesto za nekog poput Lucy.
Ovaj roman je neobično zanimljiv.Zašto neobično?U jednu ruku mi se jako sviđa,a s druge strane kao da mi na trenutke nešto zafali u njemu.Ono što odmah zaintrigira na prvu jest taj doživljaj Maroka,opisi Tangera,sva ta vrelina prepuna boja,mirisa,okusa…dovoljno je zatvoriti oči i tamo ste,okupani zlatnim suncem Tangera.
Dan je topao;brzo će ljeto.Sunce je počelo blijedjeti,a nebo je poprimilo neobičnu nijansu žute,upozorenje oluje na obzorju.Upravo u ovakvim trenucima – kad je zrak težak i vruć,prijeteći – mogu sklopiti oči i udahnuti,mogu ponovno osjetiti miris Tangera.Miris je to peći,nečeg toplog,ali ne plamtećeg,gotovo poput sljeza,ali ne toliko slatko.Tu je i dašak začina,nešto maglovito poznato,poput cimeta,klinčića,čak i kardamoma.A zatim i nešto potpuno nepoznato.Utješan je to miris,poput uspomene iz djetinjstva,one koja te ovije i povije i obećava sretan završetak,baš kao u pričama.
Ono što nam autorica servira jest sušta suprotnost dviju prijateljica.S jedne strane imamo mirnu i povučenu Alice koja podliježe svojim strahovima i zatvara se u svoja četiri zida.Nesigurna u sebe,vjeruje svim lažima i spletkama koje joj se kroz život protežu.
Jer iako John McAllister zasigurno nije bio ono što sam za sebe sanjala – bio je glasan i društven,drzak i počesto nepromišljen – shvatila sam kako se veselim prilici koju je predstavljao:da zaboravim,da ostavim prošlost za sobom.
Dok s druge strane imamo Lucy,osobu koja je snažna,samouvjerena,puna života,koja ne preza ni pred kim ni pred čim da ispuni svoje ciljeve.U svakoj situaciji s lakoćom tjera vodu na svoj mlin.Laži,spletke i prevare njeno su drugo ime.
Mrzila sam Johna i njegov samouvjereni podsmjeh,mrzila sam bezimena lica pokraj kojih sam se morala progurati kako bih pronašla jedno sigurno mjesto u ovom moru neznanaca,a čak sam,u jednom kratkom trenutku,mrzila nju.Alice.
Ono što je višak jesu neki likovi koji se pojavljuju u knjizi kao usputni,zagolicaju maštu,obečavajući neku napetu scenu,a onda jednostavno isparu iz knjige kao da ih nije ni bilo…Izuzev toga,roman je pisan razumljivo,jednostavno i čita se poprilično lagano.
Ono što se mora posebno pohvaliti jest naslovnica,koja naprosto oduševljava.Egzotična,a opet decentno stroga,sa upečatljivim kontrastom između uvijek elegantne crne i razigrane narančaste boje.Sve pohvale izdavaču za ovakvo osvježenje.
I još nešto,ono što vas sigurno neće ostaviti ravnodušnima jest sam kraj romana koji je poprilično šokantan.A što se to neočekivano dogodilo na kraju,ostavljam da ipak sami saznate…
“Postoji jedna ovdašnja izreka – odnosno,bolje rečeno,tamošnja”,rekla je pokazavši iza Lucyna ramena prema sve daljem prizoru Tangera i njegovih obala.Martha je zastala,nestrpljivo gledajući u Lucy.Zatim je rekla:”Plačeš kad dolaziš,plačeš kad odlaziš.”
Veličanstvena.knjiga 