Moja priča – Michelle Obama

“Moja priča” je autobiografija bivše prve dame Michelle Obama.Sasvim iskreno i otvoreno Michelle piše o svom djetinjstvu u Chicagu,školovanju,prvim ljubavima,zaposlenju,upoznavanju s Barackom,predsjedničkoj utrci i najzad o životu u Bijeloj kući.

Moj otac Fraser naučio me da u životu valja marljivo raditi,često se smijati i držati svoju riječ.Moja majka Marian poučila me pak kako misliti svojom glavom i izboriti se za ono do čega mi je stalo.A oboje su mi,u našem tijesnom stanu u čikaškoj četvrti South Sideu,pomogli da sagledam ono vrijedno u našoj priči,u svojoj priči,u široj priči naše zemlje.Čak i kada ta priča nije ni lijepa ni savršena.Čak i kada je stvarnija nego što bismo to željeli.Vaša priča je sve što imate,sve što zauvijek ostaje vaše.I vrijedi je čuvati.

Ono što se mora odmah na početku naglasiti jest to da sam čin pisanja autobiografije zaslužuje divljenje.Nije jednostavno iznijeti sve sitnice iz svog života pred oči javnosti.Nerijetko takvo nešto završi osudom.Nismo svi isti,nekome se nešto sviđa,dok drugoga to smeta.

Neuspjeh je osjećaj koji se rađa puno prije nego što postane stvaran.

Michelle sasvim hrabro stavlja svoj život pred oči čitaoca.Mora se priznati da nije bilo jednostavno biti crnkinjom u bijeloj Americi.Michelle je uporno težila biti boljom,istaknuti se,ulagala je trud i napore u sve što je radila.Svemu je prilazila s oprezom i strahom za vlastitu sigurnost.

Dok sam razmišljala o novom poslu,često sam se u mislima vraćala u djetinjstvo,posebice u drugi razred osnovne škole Bryn Mawr kad sam mjesec dana ili dulje provela u užasnom razredu u kojem su na satovima letjele olovke,sve dok moja majka nije pribavila novac potreban da me odande izvuče.Kako mi se sreća nasmiješila,u tom času osjetila sam samo olakšanje.No kako mi je otad sve u životu krenulo nabolje,sve sam više razmišljala o dvadesetoro djece koja su u toj učionici zaglavila s nemotiviranom učiteljicom.Znala sam da ja nisam ništa pametnija od njih.Jedino sam imala prednost što je netko stao iza mene.

Michellin otac bolovao je od multiple skleroze,ali bio je borac do zadnjeg trenutka.Radio je u firmi i nikad nikome,pa čak ni obitelji,nije dao do znanja da mu je teško.U Michelle je usadio neke bitne životne vrijednosti poput vrijednog rada i koračanja kroz život sa osmjehom na licu.

Život me učio da se napredak i promjena događaju polako.Ne za dvije ili četiri godine,možda čak nijedanput u životnom vijeku.Mi sadimo sjeme promjene,a njegov plod možda nikada nećemo vidjeti.Moramo biti strpljivi.

Jeste li znali da je Michelle zapravo bila mentorica/savjetnica Baracku u jednoj odvjetničkoj tvrtci?Polako ali sigurno Barack je osvajao Michellino srce,a Michelle je bila ta koja se s oprezom upuštala u tu vezu.

Iako sam odolijevala svim hvalospjevima koji su stigli u ured i prije njega,bila sam zadivljena Barackom,i zbog njegove samosvijesti i zbog srdačnosti.On je bio drugaciji,nekonvencionalan i ekscentrično elegantan.Međutim,ni u jednom trenutku nisam pomislila na njega kao na nekoga s kime bih željela izlaziti.Kao prvo,bila sam njegov mentor u tvrtki.Takođet,nedavno sam se zarekla da ni sa kim neću izlaziti jer sam bila previše zaokupljena poslom da bih se trudila još i oko toga.I konačno,na moj užas,Barack je poslije ručka zapalio cigaretu što je trebalo biti dovoljno da prekinem svako zanimanje za njega,da je uopće i postojalo. Bit će on,pomislih,dobar ljetni učenik.

Prije čitanja ove knjige,sve što sam znala o Michelle bilo je ono što nam tabloidi iznose u javnost.Michelle mi se uvijek činila simpatičnom,dragom osobom,dok o Baracku nikada nisam imala mišljenje,jednostavno sam njega uvijek ostavljala po strani.Sada,nakon što sam ih na neki način pobliže upoznala,imam neka nova razmišljanja.

Baracku se neizmjerno divim.Od ničega,postigao je i ostvario sve svoje ciljeve do Bijele kuće.Marljiv kao crv,uporan u svojim ciljevima,osoba koja ne odustaje tako lako.Uz to,veliki je knjigoholičar.

Dok mi je Michelle nekako podijelila mišljenje.Koliko god voljela svoju obitelj,muža,kćeri,toliko je uvijek u njoj bio usađen nekakav strah i nesigurnost.A to je u nekim trenutcima kočilo da pruži malo više podrške Baracku.I koliko god ona ponosno stajala uz njega i pružala mu podršku,toliko je na svakom početku imala malo vjere u njega.Zbog straha u sigurnost,zbog nekih svojih uvjerenja,pa čak i zbog boje kože,smatrala je da nema šanse da prođe u Senat,a kasnije i da postane predsjednikom.

Nedostajao nam je kad ga nije bilo.Bila sam zabrinuta i mislila da on ne razumije kako se mi osjećamo.Bojala sam se da će put koji je izabrao za sebe,i kojim je i dalje očito želio nastaviti,završiti tako da će pregaziti svaku našu potrebu.

Sve to urođeno samopouzdanje izazivalo je divljenje,naravno,ali iskreno rečeno,pokušajte živjeti s njim.Suživot s Barackovim snažnim osjećajem svrhe,spavanje u istom krevetu s njim,sjedenje s njim za doručkom – bilo je nešto čemu sam se morala prilagoditi,ne zato što se on time razmetao nego zato što je taj osjećaj bio tako intenzivan.Uz njega tako sigurnog i uz njegove ideje da može promijeniti situaciju u svijetu,nisam si mogla pomoći a da se u usporedbi s njim ne osjetim pomalo izgubljena.Njegov osjećaj svrhovitosti činili su se kao nesvjestan izazov mojem.

Ono za što joj treba odati priznanje jest briga za obitelj,posebno za kćeri koje nisu imale izbora birati život u Bijeloj kući,jednostavno im je nametnut.Koliko god se nama činilo da je njima sve savršeno, (pa oni žive u Bijeloj kući) one su zapravo živjele život u “zlatnom kavezu”,za obične susrete sa prijateljima trebale su tražiti dozvolu tajnih agenata koji su ih pratili u stopu.A tek koliki “cirkus” bi se izvodio kad bi poželjeli poći negdje u javnost!Trebalo je to sve izdržati.Zamislite da morate čak sa vlastitim suprugom razgovarati preko agenata!

Michelle nije izgubila svoje “ja” niti u Bijeloj kući.Nije se libila zavrnuti rukave i kopati u vrtu koji je napravljen u dvorištu Bijele kuće na njezin zahtjev.Michelle je shvatila koliko se narod loše hrani i krenula u kampanju za zdraviji život,kako svih Amerikanaca,tako i svoje obitelji.O kakvo je veselje bilo brati prve plodove u svom vrtu!

Neću duljiti,jer toliko toga bi se moglo još napisati o knjizi,o Michelle i o životu prve dame,ali nešto morate i sami pročitati,zar ne?

Od prvog dana otkad je najavljena knjiga,radovala sam se njenom čitanju.I nije mi žao.Neke činjenice sam otkrila,neke utvrdila,a neke su me iznenadile.Ali,ono što je najzanimljivije jest upravo otkrivanje nekih detaljčića iz života i onog što na televiziji nikada ne bismo otkrili.Politički dio me toliko i ne zanima,iskreno,ali onaj osobni,obiteljski odnos uvijek volim pročitati.

Moji ciljevi uglavnom su bili održavati normalno i stabilno stanje,ali oni nikad neće biti i Barackovi.Sad smo bolje shvaćali i prihvaćali te razlike.Bili smo yin i yang.Ja sam čeznula za rutinom i redom,a on nije.On je mogao živjeti i u oceanu;ja sam trebala čamac.Kada je bio kod kuće,njegova je prisutnost bila u najmanju ruku dojmljiva,dok se s djevojčicama igrao na podu,prije spavanja čitao Maliji Harryja Pottera,smijao se mojim šalama,grlio me,podsjećao me na našu ljubav i postojanost.A onda bi ponovno nestao na pola tjedna ili dulje.

Volim istinite priče.A ovo je upravo jedna takva.Priča o odrastanju,postajanju,borbi za život,za vlastite ciljeve,za ciljeve naroda,za obitelj,u jednom trenutku i za spas braka…jednostavno jedna iskrena priča.Njena priča.Priča Michelle Obame.

Život je uvijek ljepši kad među ljudima ima topline.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite
%d blogeri kao ovaj: